Rat u Bosni i Hercegovini ispisao je neke od najkrvavijih i najstrašnijih priča na ovim prostorima, no ima i onih rijetkih sa sretnim završetkom. Jedna takva je ova, a protagonisti su jedan Bošnjak i jedan Srbin - Daut Tihić i Dane Vasić.

Bio je listopad 1992. godine kad je Daut ubio Daneta, a četrnaest godina kasnije opet su se susreli u jednom kafiću. Kako je to moguće? Krenimo ispočetka...

'Bio sam uvjeren da je mrtav jer sam mu se dobro zagledao u lice'

- S obitelji sam iz rodnih Skelana na obali Drine izbjegao u planinu u selo Miholjevine. Čini mi se da je to bio listopad 1992. godine. Saznali smo da Srbi spremaju napad na sela Joševa i Jagodnja. Krenuo sam s nekolicinom vojnika u pomoć mještanima tih sela. S uzvisine sam gledao kako se srpski vojnici raspoređuju za napad. Odjednom, na nekoliko metara ispred mene, kao iz zemlje iznikao, pojavio se srpski vojnik, pridižući se iz klečećeg stava s puškom u rukama. Zapucao sam rafalno i pogodio ga u prsa. Pao je na leđa. Bio sam uvjeren da je mrtav jer sam mu se dobro zagledao u lice. Zapucalo je i dolje oko sela. Ne vidjevši druge vojnike, krenuo sam dalje s namjerom da po povratku uzmem pušku od ovoga kojeg sam ubio. Borba nije dugo trajala, odbili smo napad na sela jer je iznenađenje izostalo mojom pucnjavom. Na povratku, vidio sam da nema ni srpskog vojnika ni puške. Pomislih da su ga njegovi izvukli jer sam po uniformi znao da se radi o nekoj specijalnoj jedinici. Oni imaju običaj da zabace kuk pa onda svoje mrtve tako izvuku, ispričao je za Deutsche Welle Daut događaj iz ratne 1992. godine.

Preživio je rat i pakao Srebrenice, a potom je nekoliko godina proveo u Švedskoj. Vratio se u domovinu i u blizini Sarajeva kupio kuću. Danas živi u rodnim Skelanama gdje se bavi uzgojem krava i prodajom mlijeka.

Jedne večeri bio je s društvom u kafiću kad je ušao jedan čovjek i sjeo za susjedni stol. Daut nije mogao doći k sebi kad ga je vidio.

- To je čovjek kojeg sam ubio, rekao je svome društvu.

- Kako si ga ubio kad svi vidimo da je živ, uzvratili su mu.

No, Daut je ustao od stola i prišao čovjeku.

- Ja sam tebe ubio, rekao mu je.

- Kako si me ubio, kad vidiš da sam živ, odgovorio mu je čovjek na isti način kao i prijatelji.

'Osjetio sam strašan udarac i to je sve čega se sjećam'

Svoju stranu priče otkrio je i Vasić.

- Zbog stalnih napada iz tih sela planirali smo akciju i ja sam kao onaj koji poznaje teren krenuo u izviđanje. Imali smo sve informacije i to je trebala biti rutinska akcija. U jednom trenutku nešto je u mojoj blizini krcnulo. Okrenuo sam se i vidio čovjeka s puškom uperenom u mene. Zbog sličnih uniformi nisam u trenutku bio siguran jel’ ‘naš’ ili ‘njihov’. Taj trenutak neodlučnosti presudio je da on bude brži, inače bih ja njega ubio. Nisam čuo pucanje, samo sam vidio kako cijev njegove puške vibrira. Osjetio sam strašan udarac koji me odbacio unazad nekoliko metara i to je sve čega se sjećam. Kada sam došao k sebi saznao sam da su me ‘moji’ izvukli. Vidio sam poderani pancir koji je zaustavio metke i raskomadani kundak puške. To me spasilo. Imao sam sreću da ostanem nepovrijeđen, ispričao je Vasić i razjasnio ovu priču.

Susret u kafiću izrodio je novo prijateljstvo. Daut je Danetu rekao da mu je iskreno drago što je živ jer ga ne mora nositi na duši. Uslijedilo je i upoznavanje uz pokoje piće, a novi su prijatelji ubrzo počeli surađivati i kovati planove za zajednički posao.

Dane živi na srpskoj obali Drine, u Bajinoj Bašti i bavi se otkupom ljekovitog bilja, šumskog voća i plodova. Ima vlastitu hladnjaču i lanac suvenirnica.

Zajednički posao nije uspio zbog administracije, ali dvojac neće odustati od zajedničke suradnje. Tvrde da se nemaju razloga stidjeti onoga što se dogodilo u ratu jer su bili vojnici koji su spašavali vlastiti život i donijeli su zaključak da je rat nešto najgore što se može dogoditi.

Ovo prekrasno prijateljstvo bilo je motiv za dokumentarni film “(Ne)Prijatelji” autora Emira Kapetanovića i Seada Kreševljakovića, koji će biti prikazan u nedjelju, 13. kolovoza, u sklopu Sarajevo Film Festivala.