Sada već s punim pravom možemo govoriti da se nabavka novih ratnih zrakoplova pretvorila u pravu sapunicu. Odluka je pala na izraelski F-16 Barak, navodno je dogovor svih triju strana već pao, a sada je sve izglednije da od svega toga neće biti baš ništa. Večernji list, međutim, špekulira da Hrvatskoj, ako ne može dobiti takve izraelske Barake, Amerikanci mogu ponuditi one najsličnije Baracima, dakle F-16C/D Block 50/52, koji su stari 20-ak godina, koji još imaju oko 1500 sati naleta do novog remonta, a na takvima lete pripadnici nacionalnih garda u SAD-u.
Nije tajna da samo u suhoj Arizoni u pričuvi stoji desetak takvih eskadrila, a jednu takvu htjela bi imati Hrvatska. Takve eskadrile Amerikanci su prodali Poljacima, ali ne i Rumunjima, Večernjak sada konkretno spominje avione nacionalne garde Minnesote.
Oni su morali nabaviti starije i slabije F-16 iz Portugala, koji su ih, istina, stajali samo 120 milijuna dolara, ali su potom za modernizaciju morali platiti više od pola milijarde dolara te još toliko za infrastrukturu i naoružanje.
Najveću brzinu koju avion može postići - 2414 kilometara na sat
U ožujku je za Express vojni analitičar Nedžad Ahatović objasnio da je izraelski F-16C/D BARAK višenamjenski lovački borbeni avion u osnovi posebna modifikacija lovca General Dynamicsa (Lockheed Martin) F-16A/B Fighting Falcona koji je prvi put poletio 1979. godine. Suštinska razlika izraelskog aviona je u tome što je Izrael je na njemu nekoliko mjeseci po prijemu letjelica načinio 17 tehničkih izmjena koje su bile prije svega posljedica intenzivnog korištenja 16-ica u borbenim uvjetima. Na osnovu ovih izmjena Amerikanci su godinu, dvije iza toga sve svoje lovce F-16A preorijentirali na standard F-16C/D koji je inkorporirao sve izraelske modifikacije i još neka druga značajna poboljšanja u opremi i naoružanju. Tako se dolazi do aviona F-16C/D Block 50/52, istog onakvog kakvima raspolažu nacionalne garde u SAD-u, a s kojima Večernji list sada špekulira kao mogućom zamjenom pri nabavci.
Portal f-16.net detaljno opisuje performanse ove borbene letjelice. Kao najveću brzinu koju avion može postići navodi 2165 kilometara na sat, odnosno 2,05 Mach. Za najveću brzinu Baraka navodi se da je 2414 kilometara na sat, što je čak i nešto malo više.
Baraci raspolažu po jednim motorom F110-GE-100 s omjerom potisak/težina od 1,095, što se također previše ne razlikuje od F100-PW-229 odnosno F110-GE-129 u američkim avionima. Masa praznog aviona čak je nešto manja kod Baraka. Dolet Baraka je 4220 kilometara s jednim rezervoarom goriva, dok F-16C/D Block 50/52 ima nešto manji dolet, 3920 kilometara. Maksimalna masa uzlijetanja je kod izraelske verzije nešto manja, 19,2 tone, identično kao i kod verzije pri nacionalnim gardama SAD-a. Isto je i s borbenim doletom od između 550 i 570 kilometara, brzinom uspinjanja, i koječime drugim. Izraelci su svojim modifikacijama, zapravo, avionu povećali borbene sposobnosti za oko 100 posto. Razlika koja ide u prilog aviona američkih nacionalnih garda jest u iskorištenosti aviona u dosadašnjim letovima.
Ovi koji su danas u SAD-u imaju u prosjeku 1500 sati leta do remonta, dok su Baraci imali oko 3000 sati nakon isporuke, što bi značilo manju iskoristivost u daljnjem korištenju u odnosu na servisiranje. S druge strane, Ahatović je za Express isticao da je Hrvatska od Izraela dobila ponudu o strateškom partnerstvu koje uključuje povoljne uvjete otplate, školovanje pilota i kompletnu tehničku podršku do isteka garancije na prodane avione Barak.
Do 2025. većina NATO članica prelazi na - STEALTH višenamjenske borbene avione
Školovanje pilota tu je također bilo vrlo primamljivo, jer su izraelski piloti zbog svog borbenog iskustva i stalnih borbenih djelovanja kroz niz lokalnih sukoba Izraela zasigurno najbolji borbeni piloti na svijetu. Njihovo znanje i iskustvo koje će oni tijekom školovanja prenijeti na svoje hrvatske kolege, lako moguće da je bio jedan od najvažnijih razloga zbog čega je ovaj ugovor o nabavci lovaca F-16 iz Izraela i sklopljen.
Još je jedan bitan faktor bio presudan, mada se o njemu mnogo ne piše, a to je da će do 2025. godine većina NATO članica preći na nove lovačke borbene avione, američke visokosofisticirane STEALTH višenamjenske borbene avione Lockheed Martin F-35 Lightning II. To znači da bi se tada u prodaji trebalo naći nemalo lovaca F-16, što znači lakše servisiranje onih koji su mogli biti dijelom HRZ-a.
HRZ teško može adekvatno čuvati zračni prostor
Zbog 15-godišnjeg otezanja i donošenja odluke o nabavi nove eskadrile te zbog neuspjelog remonta MiG-ova 21 u Ukrajini, današnja je realnost HRZ-a da raspolaže u prosjeku s tek od tri do četiri funkcionalna borbena aparata, što jest minimum za zadržavanje sposobnosti vlastitog nadzora zračnog teritorija Hrvatske. Pogorša li se i tako umanjena sposobnost HRZ-a, Hrvatska neće imati druge mogućnosti nego obavijestiti zapovjedništvo NATO-a o nesposobnosti nadzora svog neba te zatražiti da tu odgovornost preuzmu ratna zrakoplovstva susjednih zemalja članica, piše Večernji list.
I upravo tu se skriva možda i najgora, ili najbolja, posljedica propalih dogovora o kupnji F-16 od Izraela. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo s jedne strane teško može adekvatno čuvati zračni prostor zbog iznimno specifičnog oblika granice i razvedenosti obale. Čak i američka studija o najisplativijem načinu obrane hrvatskog neba kaže da je puno isplativija varijanta korištenje nekog od mnogobrojnih sustava zemlja-zrak. Međutim, u mirnodopsko vrijeme je takvo što apsolutno najgora opcija. Raketa ne zna je li riječ o civilnom zrakoplovu s problemima u radio-vezama, je li riječ o neprijateljskom ratnom zrakoplovu ili pak o zalutalom zrakoplovu susjedne države.
Dotrajali ruski MiG-ovi doista nisu puno više od starih kanti
Sjetimo se tragedije MH17 na nebu iznad istočne Ukrajine. Putnički zrakoplov na relaciji Amsterdam-Kuala Lumpur letio je iznad ratne zone i greškom je srušen. Ispaljena je jedna raketa iz sustava BUK i ubijeno je 298 putnika i članova posade. Tko je ispalio tu raketu, manje je bitno za potrebe ovog teksta. Upravo zbog takvih situacija, ali i nekoliko drugih rušenja putničkih zrakoplova, NATO zahtjeva od svojih članica air-policing. Neke države si to ne mogu priuštiti i onda te zadaće prepuštaju susjedima.
Slovenci, recimo, na raspolaganju imaju talijanske Eurofightere i mađarske Gripene. Tehnički, Slovenci ne plaćaju ni jednima ni drugima tu ispomoć, ali imaju obavezu jačanja sustava protuzračne obrane. Hrvatsko nebo - kako sad stvari stoje - idućih nekoliko godina bit će nebranjeno ili će ga, što je podjednako loše, braniti avioni koji su opasniji za pilote i stanovništvo nego za eventualnog neprijatelja; dotrajali ruski MiG-ovi doista nisu puno više od starih kanti.
Potrebno je prilagoditi infrastrukturu, obučiti pilote, servisere...
Ne dođe li do dramatičnog zaokreta u nekoj bližoj budućnosti, sve je izglednije da će dotrajali MiG-ovi otići u ropotarnicu povijesti, a da nećemo na vrijeme dobiti njihovu zamjenu. Godine i godine potrebne su da novi zrakoplovi uđu u upotrebu. Potrebno je prilagoditi infrastrukturu, obučiti pilote, servisere, kontrolu leta, detaljno testirati svaku komponentu i tek onda krenuti s korištenjem. Hrvatska bi lako mogla izgubiti nadzvučne ratne zrakoplove, a kasnije će to biti praktički nemoguće nadoknaditi.
Kao što je Hrvatska nekad imala svu silu podmorničara, kako mornara tako i ostalog osoblja, a sada u čitavoj državi ima tek šačica ljudi koji su odradili barem jedan zaron u ratnoj podmornici. Slična sudbina bi lako mogla pogoditi i pilote lovaca. Jednom kad znanje i infrastruktura propadne, gotovo nemoguće je to povratiti. Lako bi se moglo dogoditi da u bližoj budućnosti hrvatsko nebo paze talijanski i mađarski lovci.