U noći s ponedjeljak na utorak izgorjela je kuća bake Ljube Obradović. Ako se to ikad moglo nazvati kućom. Još uvijek nema traga njenoj stanovnici.
POGLEDAJTE VIDEO:
U Donjem Klasniću, seocetu kraj Gline, na mjestu nekadašnje drvene potleušice, sad je samo zgarište. Pronašli su ga sljedećeg dana volonteri koji su Ljubi nosili ručak. Oni su i pozvali vatrogasce. Nekoliko brzih rečenica Mladena Bobete, zapovjednika DVD-a Glina, otkrivaju da je vatra planula usred noći. Dojava je stigla prekasno, a u vrijeme kad su došli na lokaciju, tamo je tinjalo tek nekoliko preostalih dasaka. Ljube nije bilo. Policija je došla, obavila očevid, izuzeli su nekakav materijal i poslali ga na analizu. Nitko još sa sigurnošću ne želi potvrditi da je baka umrla s kućom.
Priča Ljube Obradović, znaju to novinari koji su je posjećivali, znaju i volonteri koji su joj olakšavali ove posljednje godine, zapravo je priča o nesretnoj i zaboravljenoj Baniji.
Jedan od potpisnika ovih redova upoznao ju je prije tri godine, zajedno s nekolicinom sjajnih, angažiranih ljudi. 90-godišnja starica tada je bila usamljena, bez struje, okružena šikarom. Da straćaru nije proždro požar, progutala bi je šuma.
Slabo je vidjela, još slabije čula, a zagasiti bljesak petrolejke koju je stezala u čvornatim šakama bio joj je jedini izvor svjetlosti. Navikla je na tamu, struje nikad nisu imali. Muž joj je davno umro, umro joj je i nećak, odumrlo je cijelo selo. Jedino se Ljuba tvrdoglavo opirala. S njom je ostao samo jedan mačak, seoska baraba. Nekad je pripadao susjedu, ali sada ni susjeda više nema...
Ljuba se na ništa nije žalila, ništa joj nije smetalo. Ni bijeda, ni mrak, ni hladnoća. Ništa, osim prokletih puhova. Kako je mrzila te beštije, iz dna duše. Svaku su joj bogovetnu noć trčali po ispucanom krovu i remetili san. Nije prestajala pričati o njima.
Međutim, Ljuba nije ostala sama. Pronašli su je volonteri, predvođeni Brankom Bakšić Mitić, dogradonačelnicom Gline u radno i silom prirode u slobodno vrijeme. Nabavili su joj solarne panele i proveli struju. Jedna žarulja, toliko joj je bilo dovoljno. Donijeli peć. Postavili izolaciju jer je vjetar derao kroz raspuknute zidove. Odnekud su dovukli i nekakav aparat za tjeranje prokletih puhova. Donosili su joj hranu, vodu, drva... Sve što su mogli ponijeti.
U utorak su isti ti ljudi, gazeći kroz blato jer normalnog puta do Ljube nema, pronašli ostatke njenog doma. Skromne starice koja je provela život u bijedi, odbijajući napustiti trošni kućerak i otići iz zavičaja, još uvijek nema.
Nema ni njenog tvrdoglavog mačka.
Nema nikoga.
Puhovi im više nikad neće remetiti san.