Libija je oduvijek bila drukčija od ostalih arapskih zemalja. I to je potvrdila na prvim izborima za parlament održanim nakon više od pedeset godina: pokojni pukovnik Moamar Gadafi, veliki prijatelj bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića (Tito njega ni Castra nije previše volio), bio je na vlasti 42 godine, a prije njega je vladao kralj Idris. Ukratko, Libijci u nekoliko generacija nisu znali što su to izbori na kojima zaokružuješ ime stranke ili osobe po svom izboru između više ponuđenih kandidata.

Jedina sekularna

I dok su u Tunisu i Egiptu na valu Arapskog proljeća, koje su pokrenuli mladi i nezadovoljni postojećim sustavima, veliku pobjedu odnijele stranke koje svoje korijene traže u islamu, čini se da je stanje u Libiji drukčije.

Kako najavljuju međunarodne agencije, uključujući i uvijek dobro informiranu katarsku Al-Jazeeru, u Libiji je u premoćnom vodstvu sekularistička stranka kojoj je na čelu Mahmud Džibril. Rezultati izbora trebali su biti objavljeni još u ponedjeljak, ali se oduljilo brojenje i slanje rezultata iz udaljenih krajeva.

Kako navode međunarodne agencije, Džibril i njegova stranka Savez nacionalnih snaga može već sada računati na gotovo 100 od 200 mjesta u parlamentu, što bi značilo velik poraz stranke Pravde i izgradnje, koja je krilo Muslimanskog bratstva u Libiji. I u Tunisu, koji je bio izrazito sekularna zemlja, pobjedu na izborima odnijela je umjerena islamistička stranka Enahda, dok radikalni salafisti razbijaju dućane i traže da se u toj zemlji, čija ekonomija u velikoj mjeri ovisi o turizmu, svi drže radikalnog šerijatskog zakona.

U Egiptu je pobjedu na parlamentarnim izborima odnijelo Muslimansko bratstvo čiji je kandidat kasnije osvojio i predsjedničke izbore. Libija se, uz Alžir, potvrdila kao jedina zemlja Arapskog proljeća koja zasad nije potpala pod islamističku vlast. Razloga za to može biti više, ali svakako dijelom leže u ulozi koju je Džibril odigrao u rušenju Gadafijeva režima.

Ovaj bivši član Gadafijeve vlade u prvim je danima pobune okrenuo leđa diktatoru i njegovoj obitelji i stao na čelu pobune koja je, teškom mukom i uz pomoć snaga NATO-a, konačno u jesen prošle godine srušila diktatorski režim. Također, treba imati na umu da je Gadafi, kao i Sadam Husein, u početku svoje vladavine bio udaljen od islama kojem se priklonio kasnije kako bi privukao i dio populacije koji se protivio njegovim revolucionarnim potezima.

Mladi žele prava

Sve je to utjecalo na libijske birače, njih nešto manje od tri milijuna, koji su osim toga imali pred sobom jasnu vizuru onoga što se događa u Tunisu i Egiptu i nisu željeli, posebno žene, da im se nakon izbora uskrate prava koja su uživali gotovo pola stoljeća: mladi i žene, većina biračkog tijela, jednostavno nije bila spremna na smanjenje prava i stoga su se okrenuli Džibrilu.

Džibril vodi i u Bengaziju, koji je dugo prijetio odcjepljenjem

Posebno je važno što svi izvori navode da je Džibril uspio osvojiti većinu glasova u Bengaziju, drugom gradu po veličini u Libiji, koji je sve donedavno najavljivao odcjepljenje od Libije koja je nastala kao spoj istočne Kirenaike i zapadne Tripolitanije. Ovakav razvoj događaja mogao bi značiti da bi u zemlji s više od 100 plemena mogla biti formirana država koja bi dobro živjela samo od prodaje nafte. A nje ima puno i vrlo je kvalitetna. Možda su birači mislili i na to kad su glasovali.