Izbjeglice su tijekom ljetnih mjeseci doslovce preplavili Makedoniju i pješačili njihovim autocestama prema sjeveru jer im nisu dali koristiti prijevozna sredstva. Jedan im je dio građana pomagao, a drugi ih materijalno iskorištavao. Danas njihovo kretanje strogo kontrolira država i naplaćuje ga vidno iznad tržišnih vrijednosti najkomfornijeg prijevoza, izbjeglice sklanja od javnosti pa čak i novinarima ograničava snimanje po izbjegličkim kampovima.

Pored željezničke stanice Gevgelija cesta vodi prema jugu preko mosta na Konjskoj rijeci i tu joj je kraj. S obje njezine strane prije mosta poprečno su poredani deseci intenzivno žutih taksi vozila. Oni potvrđuju da završetak ceste nije kraj svijeta.

Vi možete dalje, nije daleko, ali nama ne daju, odgovara taksist Blažo na pitanje može li se do najjužnijeg izbjegličkog kampa na aktivnoj Balkanskoj ruti.

Ranije kad su se bojali da izbjeglice prenose bolesti bili smo dobri, a danas nam ne daju jer država zarađuje, kaže.  

Poljski put svježe nasut šljunkom za nekoliko stotina metara dovede do kruga bijelih UNHCR-ovih šatora-kućica unutar koga vrije od živosti.

Skopski volonter Kemal Škrijelj upravo se sprema ući s grupom talijanskih novinara. Potvrđuje mi da unutra ne puštaju bez dozvole, i odmah mi opisuje put do mjesta u gradu gdje ju mogu dobiti.

"Ajde, pa nema problema, ako što zapne slobodno zovi", kaže Kemal nabijajući pletenu kapu preko ušiju.

Nisu ih puštali u javni prijevoz

Gevgelija, grad uz granicu s Grčkom s blizu deset tisuća stanovnika, postao je ovoga ljeta arena izbjegličkih sudbina, uglavnom iz arapskog svijeta, koje se nastoje domoći Njemačke. "Kaos u Gevgeliji", "migranti zaposjeli Gevgeliju", "u Gevgeliji sijevali noževi među migrantima", "policija ispalila suzavac na izbjeglice"…. Samo su neki od naslova koji su punili regionalne i medije iz šireg područja.

Kao i mnoge gradove u koje je došla, rijeka izbjeglica iznenadila je lokalne vlasti i dovela do sloma javnog sustava.

Ranije je bilo teško za migrante. Nisu ih puštali da koriste javni prijevoz. Išli su pješice po 180 km kroz Makedoniju. Onda su im prodavali bicikle pa bi njima išli od Gevgelije do Kumanova, a potom su ih "derali" taksisti, prisjeća se Kemal Škrijelj, volonter rodom iz Novog Pazara u Srbiji.

Kako je dolazio sve veći i veći broj izbjeglica, počele su demonstracije, "zašto ih puštaju", kaže Kemal i dodaje da su on i njegovi prijatelji počeli izlaziti na ceste oko Skopja da upute izbjeglice i pomognu im u hrani i osnovnim higijenskim potrepštinama. Njegove riječi potvrđuje Amnesty International (AI) koji kaže da su migranti, uključujući žene i maloljetnike bez pratnje, držani u užasnim uvjetima u Makedoniji. AI, također, prigovara Makedoniji da je njezina granična policija sudjelovala u vraćanju izbjeglica iz Srbije.

Škrijelj objašnjava da su te aktivnosti potaknule osnivanje njihove humanitarne udruge NUN, te da ih je nastalo još. Pritiskom javnosti oko udruga, donesen je zakon da izbjeglice mogu ići autobusom i vlakom, kaže.

U gradu, do kojeg sa sjevera vodi loše održavana autocesta, nema velike vreve iako je subota rano poslijepodne. A od izbjeglica ni traga. 

U Makedoniji se loše živi. Otiđi u kafić, naći ćeš dva čovjeka. Ja imam posao, ali moji drugovi nemaju, pa neću ni ja da idem, kaže Zoran, odani navijač Dinama iz Zagreba. Zbog Dinama je služio vojsku u Samoboru i danas voli Zagreb i Dinamo.

Stari mi je bio Dinamovac i upisao i mene kao dijete. Znaš kako je ono bilo, možeš da navijaš za neki svoj mali klub, ali glavni su bili jedan od velike četvorke, kaže i dodaje da i danas čuva sve iskaznice, zastavice i ostale suvenire Dinama.

Zoran kaže da sada po gradovima nema izbjeglica te nam pokazuje put do Centra za upravljanje krizom. Uz ulice uglavnom obiteljske kuće s dvorištima, ispred kojih domaćini sjede i komuniciraju s prolaznicima. U jednom dvorištu tik do traktora kip sirene u ljudskoj veličini i stavu.

Grad tople klime, svega 70 km udaljen od luke Solun, imao je turbulentnu povijest. Za njega su se nadmetali Grčka, Bugarska i Srbija. Po pročeljima izranjaju napisi iz polustoljetne prošlosti „Nekjeme go kralot, sakame go TITO“ (Nećemo kralja, hoćemo Tita).

Napuštena kasarna JNA „7. novembri“, u kojoj se nalazi Krizni centar, kombinacija je zaraslih aleja, podignutih sportskih igrališta, nekih industrijskih pogona i koječega još.

U prizemlju zgrade razvaljena telefonska centrala, koja liči na harmonij, podsjeća na dane kad je ovdje bio vojni objekt s jakim komunikacijskim instalacijama. Na zidu slika vojnika. Danas u cijeloj zgradi glasovi dopiru samo iz jedne sobe na katu. Subota je, ne radi se. Nakon što je iz sobe izišla skupina volontera, koordinator Centra za krizu Zoran Lazarovski nas prima, daje dozvolu za ulazak, i upozorava.

„Ja ću ti dati dozvolu, ali ostavi aparat u autu, nemoj da ti ga uzmu“.

Pretrpani vlak skuplji od taksija

Zoran Lazarovski regionalni koordinator za krizu izazvanu bujicom izbjeglica, stanje općenito ocjenjuje dobrim, uz propuste na koje utječe ritam kretanja brodova koji prevoze izbjeglice između turske obale i grčkih otoka i to koliko ih kada grčke službe upute u Makedoniju.

Sve izbjeglice kanaliziraju prema Gevgeliji, ali se neki pojave u izoliranim grupama na drugim točkama. Do sada nismo imali smrtnih slučajeva, ali znali su doći s prostrjelnim ranama.

Lazarovski nije želio otkriti etničku ni dobnu strukturu izbjeglica, kaže zbog sigurnosnih razlika. No prema podacima objavljenim na stranicama makedonskog MUP-a od 2. studenoga, u Makedoniji je od 19. lipnja izdano 203.940 potvrda za traženje prava na azil, od kojih 124.488 muškaraca, 29.688 žena, 39.976 djece koji su pridruženi nositelju potvrde, te 9788 djece bez roditelja.

Najbrojniji su građani Sirije, 132.219 njih, zatim iz Afganistana 41.195 osoba, iz Iraka 15.671, Pakistana 4327, Irana 3534, Palestine 1739, Somalije 1044, Bangladeša 938, Konga 493, Nigerije 258, Kameruna 225, Eritreje 212, a tu je i mali broj drugih državljana. Podaci pokazuju da je u Makedoniji ukupno 70 osoba zatražilo pravo na priznavanje azila, od kojih u Prihvatnom centru ukupno pet njih.

Podaci o ukupnom broju osoba koje su zabilježile makedonske službe od početka migracijske krize za trećinu je manji od broja koji su za kraće vrijeme zabilježile vlasti u Hrvatskoj. To zbunjuje, ali nismo našli objašnjenje. K tome, u Sloveniji je zabilježena pojava prema kojoj se više izbjeglica evidentira na ulazu u zemlju nego na izlasku iz nje.

No Makedonija je također zemlja čiji građani traže azil na zapadu. Prema izvješću Amnesty Internationala do kraja rujna, 7105 makedonskih građana podnijelo je zahtjev za azil u EU.

Napravili smo Prihvatni centar u kojem dobiju sve što im treba i trudimo se da ih prevezemo što bezbolnije vlakom, taksijem ili busom. Karta za vlak, koja vrijedi 72 sata, istodobno je osiguravateljna polica od ozljeda i bolesti, kaže Lazarovski.

Škrijelj ističe da kod prijevoza i dalje ima povreda prava izbjeglica. Kartu vlakom im naplaćuju više od 30 eura, te je skuplja od taksi prijevoza, dok u vlak kapaciteta tisuću osoba natrpaju po 1600 izbjeglica, a pritom dijelu njih ne daju ni voznu kartu.

Besplatan prijevoz za izbjeglice bio bi težak teret za Makedoniju jer smo mala država u kojoj dosta Makedonaca ne radi. Na pitanje koliko iznose troškovi Makedonije oko izbjeglica Lazarovski kaže da je teško reći,

Ne radi se o jednom, dva ili tri milijuna eura, nego o dugotrajnom procesu u kojem smo podigli kapacitet armije, policije, svih komunalnih službi, bolnice, itd., odgovara koordinator Centra za krizu iz Gevgelije Zoran Lazarovski.

Kad sam ugasio snimač, nagnu se bliže i reče:

„Moje osobno mišljenje o ovom s izbjeglicama, tu se radi o tihoj islamizaciji Europe“.

Među volonterima i protestantski biskup

Po najavi, granični policajac na ulazu u kamp još jednom provjerava i upozorava: „Nemoj da snimaš, morat ću da ti oduzmem aparat!“.

Kamp je podignut 5. rujna, nalazi se oko 650 metara daleko od mjesta na kojem izbjeglice iskrcavaju grčki autobusi. Središnji prostor kampa okružen je montažnim kućicama s liječnicima, Crvenim križem, mjestom za podjelu hrane, kućicom za majke s djecom, pa kamp djeluje homogeno. Gdje god kreneš, svakoga sretneš i sve vidiš.

Po podu na otvorenom po torbama polijegali umorni putnici. Pristupa Sirijac školske dobi i pita jesam li iz Hrvatske, kao da mi to piše na čelu. Raspituje se za režim u Hrvatskoj. Pita mogu li on, njegov otac i njegova majka uzeti privatni prijevoz, što bi najradije učinili. Nakon razgovora uljudno se zahvalio i otišao.

U povećem bijelom šatoru UNHCR-a s drvenim podom, tik uz željezničku prugu, momci zaigrali nogomet. Sve pršti od energije i svako malo se zaori. To ne smeta jednom mladiću da uz samu stijenu, naslonjen na torbu, slatko utone u san. Lica stavio u dlan, na čijem je rubu tetovirao riječ „love“ - ljubav.

Jedan od volontera Crvenog križa predstavlja se kao pastor i biskup Protestantske crkve u Skopju. Mlad je, mišičav, crvenkasta lica. Odrastao je, kaže, kao ateist, a nakon što je došao u kontakt s Amerikancima koji su posjetili Skopje, sam se priklonio toj crkvi.

Prilazi mu mlada Sirijka i nervozno pita kada će krenuti dalje. On je smiruje: "Kuda ti se žuri? Sve je OK."  

Do nje plače dijete koja je majka nervozno posjela ne neki prostirač. Uzima ga volonterka Crvenog križa i tješi ga.

Halil Halili je direktor jedne poštanske podružnice u Skopju, član dobrotvorne udruge NUN. Dolazi vikendom volontirati u kamp, a ako ima potrebe i u ponedjeljak, utorak, kaže, uzme odmor. Smatra da više od 70 posto makedonskog naroda voli pomagati izbjeglicama.

Njegova i Kemalova udruga svaki dan napravi 1500 sendviča i donese ih u kamp, a ona je jedan od tri opskrbljivača kampa sendvičima.

Prije odlaska iz kampa posjećujem šator u kojem glumci igraju predstave za djecu. Teško je odoljeti toploj atmosferi, pa kradimice snimam par fotografija.

Na izlazu, policajac me pita: Jesi snimio što?

Odmahujem glavom, bojim se da mi ne uzme mobitel.

"'Ko ti je kriv", odgovara mi šeretski.