Po drugi put u životu Andrej Plenković kreće u “akciju stadion”. Prvi put je u “akciji stadion” “spasio” manjince od “desničara”, zaklonivši ih u svoju vladu, a sad, obećanjem gradnje nacionalne arene, spašava sebe od manje-više iste pošasti, ali i od vlastitih grešaka. Preko svoje medijske transmisije, one na Prisavlju, u osvit Svjetskog prvenstva u nogometu i u sumrak svoje vladavine, dosjetio se spasonosne poslovice koja datira još iz starog Rima – kruha i igara. Hrvatska će, obnarodovano je, graditi nacionalni stadion. Po medijima će se uskoro zavrtjeti navijačke pjesme, odjekivat će budnice i davorije, svi će pričati samo o sportu, pa će rafinerija u Sisku, izvoz hrvatske nafte u Mađarsku, obećanja da ni do jednog ni do drugog neće doći, pasti u drugi plan. Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, Marijan Kustić, u emisiji “Otvoreno” kazao je da je gradnja nacionalnog stadiona “imperativ”. I ne samo nacionalnog.