Nakon 30 godina staža u Uljaniku, Denis Jurašin (58) u Uljanik je došao "po papire". Dobio je otkaz. On je jedan od tisuću radnika koje čeka ista sudbina.
Kiša je padala cijelo jutro u Puli. Baš je kiša, komentirali su neki radnici, pun pogodak jer je za pulskim škverom i nebo plakalo. U vrećicama je Denis nosio "šporki" radni trliš, nekoliko njih. Sve ih je uzeo k sebi, jer trliš je on. To mu je uspomena za sve što je dao brodogradilištu. Za dugo sjećanje i za priču novim naraštajima koji dolaze. On će, kaže, skupljati boce, jer raditi se mora.
Trideset godina je radio kao mehaničar u Uljaniku, a iz njega je izašao s dvije vrećice prljave radničke odjeće.
- Izgubljen sam, nemam posao, nemam novca, nemam ponos. Nakon 30 godina krvavog rada skupljam boce i nije me sram.To je pošten posao, a puno mi pomaže i sestra. Ne znam što ću s trlišem, ali ima lijepi logo Uljanik strojogradnja, koji će mi ostati za dugo sjećanje - očajan je sad već bivši radnik pulskog škvera.
Kaže u nastavku da će ga staviti na zid. Osjeća se utučeno, odbačeno i žalosno.
- Imam nevjenčanu suprugu koja ne radi. Oboje smo nezaposleni i sami. Imam i kredit koji moram plaćati. Pokušat ću naći neki sezonski posao i preživjeti. Međutim, imam problema sa zdravljem pa ne znam više ni sam. Smušen sam, još ne vjerujem. Imam dosta teških dijagnoza, operirao sam tumor i imam problema s kukom kojeg moram operirati, nakupilo se. Pod stresom sam, kao i mnogi radnici koji su dočekali u škveru - rekao je.
Ne spava već punu godinu dana kako treba i gleda vijesti tri puta dnevno. Možda se, mislio je, nešto pozitivno dogodi. Nadao se boljemu unatoč prognozama da Uljanik odlazi u povijest.
- Ja sam veliki optimista u životu. Imam poruku za našu Vladu koja nas je vukla za nos, obećavala brda i ništa. Mogli su nam prije godinu dana reći: "Ljudi, ne možemo za vas ništa učiniti, snalazite se". To bi jedino bilo ispravno.Ova radnička odjeća koja mi je ostala predstavlja moju mladost, ali i starost. Ipak, nadam se da će za mene i moju suprugu doći bolji dani. Djece nemamo, kažem na sreću, jer ne znam što bih onda. Kako bi ih prehranio, što bi im dao - rekao je Denis ne skrivajući suze u očima.