Ne bojimo se, zašto bismo se bojali, imamo mi utakmica u nogama, a pogotovo hrabrosti! U ovim našim godinama je strah nevažan, ne postoji, i gdje god možemo pomoći, rado! Spremni smo raditi bilo koji posao koji znamo i možemo, poručuju liječnici u mirovini.
POGLEDAJTE VIDEOVIJESTI:
Njih 41 već se odazvalo pozivu Ministarstva zdravstva, odnosno Hrvatske liječničke komore da se, kao veterani u zdravstvu, dobrovoljno jave za pomoć mlađim kolegama. U nedjelju se javilo njih dvadesetak, jučer još toliko i broj stalno raste. “Mi smo takve generacije, tako nas se odgajalo i tako smo educirani”, kažu nam liječnici s kojima smo popričali o motivima koji ih vode. Oni su radiolozi, kliničari, intenzivisti, farmakolozi, specijalisti transfuzijske medicine, liječnici različitih specijalnosti, ali u jednom isti - žele pomoći mlađim kolegama kojih je premalo u bitki protiv korona virusa.
Klinička farmakologinja dr. Dubravka Tarle (68) prva je liječnica koja se odazvala. Umirovljena je od 2017., kad su svi liječnici sa 65 godina morali objesiti kopačke o zid. Eto, sustav ih sad očajnički opet treba.
- Nisam ni časka razmišljala nakon što sam vidjela poziv! Uvijek sam voljela raditi, a sad ću se staviti na raspolaganje gdje god me trebaju. Iz generacije sam liječnika koji su prošli i epidemiju velikih boginja početkom 70-ih i straha, nažalost, nemam - kroz smijeh će dr. Tarle. Poziva sve svoje kolege koji su zdravi i radno sposobni da učine isto. Situacija je, kaže, loša, epidemiološke mjere ne daju dovoljno rezultata i zdravstvu trebaju ljudi. Na pitanje što joj je obitelj rekla na ponovni, za njezine godine k tome i rizičan angažman, liječnica kaže kako su svi s tim suglasni, pogotovo suprug, koji je stariji, ali i dalje aktivan doktor ginekologije.
- Nama godine nisu smetnja. Tako smo educirani, dileme nije bilo. Imam njegovu potpunu podršku - rekla nam je dr. Tarle. Upisivat će pacijente, raditi na trijaži, unositi podatke, što god, samo da joj se da nekoga posla i bude korisna. Jednako odgovaraju i drugi zdravstveni veterani.
Transfuziologa iz, nekad, Traumatološke klinike, dr. Edina Zujovića (68) zatekli smo u Bihaću.
- Živim između Bihaća i Zagreba i u roku dva sata mogu biti gdje god da me trebaju - poručuje dr. Zujović, koji se bihaćkoj bolnici javio za volontiranje, kaže nam, još u ožujku, čim je počela epidemija. Želi biti koristan i pomoći, baš kao što je činio cijeli svoj radni vijek u zagrebačkoj Klinici za traumatologiju i u Petrovoj. Dvojio nije ni 1991., kad je otišao raditi u napaćenu vukovarsku bolnicu.
- Pozvala me Vesna Bosanac i ja sam otišao, nije bilo nećkanja. Kad sam ulazio u taj ratni užas, sebi sam samo ovako rekao: ‘Edine, izaći ćeš odavde kao što si i ušao, s nogama i rukama, žive glave’. Nasreću, tako je i bilo - prisjeća se dr. Zujović. Dobro pamti i kako je Veselinu Šljivančaninu, osuđenom srpskom časniku JNA, u Vukovaru u lice rekao: “Liječnik sam, i liječit ću”. Bilo je važno spašavati, i to bez obzira na vjeroispovijest, nacionalnost..
- Kad ranjenika skinete iz njegove uniforme, on je samo čovjek koji treba pomoć - kaže liječnik. Ni danas, kaže, nije važno tko će se od doktora u ovoj akciji javiti prvi ili posljednji, važno je da pomogne tko god može.
'Kad uđem, neću dezertirati'
- Nismo mi otpisani, nipošto. Možemo još dati, a radit ću što god treba, injekciju mogu dati, unositi podatke, nazivati kontakte zaraženih, ali i raditi u struci - poručuje transfuziolog.
Straha nema, kaže, ne razmišlja o tome, iako je svjestan da se u svojim godinama od korone treba dobro čuvati.
- Nema tu kalkulacije, idem ako me pozovu. U Bergamu su se kolege umirovljenici javljali pa ‘dezertirali’, ja neću - odgovara liječnik, kojeg obitelj podržava u njegovu naumu. Samo je supruga druge struke, dok su mu djeca i njihovi supružnici svi redom liječnici.
- Razumiju me, ohrabruju, ja sam sretan što me i danas ponekad pitaju za profesionalni savjet - veselo će dr. Zujović. S profesijom se ne rađa, nju se bira, i zato svaki liječnik, koji to može, treba pomoći kolegama u nevolji - poručuje, uz duboki naklon svima koji u koroni sad rade u zdravstvu.
Intenzivist i internist, prof. dr. Vladimir Gašparović (72), veliko je ime hrvatske medicine. Bio je dugogodišnji šef internističke intenzivne na KBC-u Zagreb, a i danas je predsjednik Hrvatskog društva za hitnu i internističku intenzivnu medicinu. Među prvima se javio na apel ministra Beroša upućen liječnicima u mirovini i pomalo nerado pristaje na razgovor, jer smatra da odaziv na ministrov poziv ne smije biti povod za nečiju osobnu promociju.
- Logično je bilo, kad se pogledaju sve brojke, da će sustavu trebati dodatni snaga i pomoć.
Javio sam se Hrvatskoj liječničkoj komori tijekom vikenda, jer znam da je sustav opterećen, te smatram da sad mogu i trebam raditi ono za što sam educiran i čime sam se bavio cijeli svoj radni vijek - kaže nam prof. dr. Gašparović.
U mirovini je posljednje tri i pol godine, no riječ je o aktivnoj mirovini. I kao umirovljenik radi na sve strane - u Zavodu za vještačenje, kao konzultant za jednu veliku bolnicu i u privatnim klinikama. Prof. dr. Gašparović je inače otac našeg ponajboljeg kardiokirurga i voditelja kardiokirurškog transplantacijskog tima KBC-a Zagreb, prof. dr. Hrvoja Gašparovića, pa se slobodno može reći da su ovoj obitelji medicina i spašavanje života u krvi, da za to žive i dišu.
Hoće li se otac i sin ponovno naći na bolničkim hodnicima Rebra, prof. dr. Vladimir Gašparović ovaj tren ne zna. Mail u kojemu se dobrovoljno javlja za pomoć sustavu poslao je Hrvatskoj liječničkoj komori, ali i ravnatelju KBC-a Zagreb. No kad će i gdje biti raspoređen, odlučit će trenutačne potrebe u sustavu. Je li ga strah, pitamo ga, s obzirom na to da po godinama spada u rizičnu skupinu.
- Ne bih rekao da je u pitanju osjećaj straha. Svjestan sam, kao i svi medicinski djelatnici koji odlaze u svoje smjene, da ću biti izvrgnut većem riziku od zaraze. No to je sastavni dio ovoga posla i smatram da svi oni, koji svakodnevno ulaze u autobuse ili tramvaje u javnom prijevozu, nisu ništa manje izloženi mogućoj zarazi. Ono čime sam se bavio desetljećima sad treba staviti na prvo mjesto, jer je potreba za umirovljenim liječnicima realna i logična - kaže prof. dr. Gašparović dodajući kako zna da njegove godine predstavljaju veći rizik, no istodobno smatra kako ne bi bilo dobro da se čitav narod zatvori u četiri zida, jer je to siguran put u propast.
Pozivu liječnicima u mirovini odazvao se i prof. dr. sc. Miljenko Marotti (72), umirovljeni radiolog koji je polovicu života odradio u KBC-u Sestara milosrdnica.
- Cijeli je svijet izbačen iz normale, pa želim pridonijeti onoliko koliko mogu, i ako budem potreban, zato sam se javio - kaže dr. Marotti. Radio je sve donedavno, do pojave korone u Hrvatskoj. Kao mladi liječnik neko je vrijeme proveo u Libiji, bio je i u SAD-u, obavljao posao predstojnika Zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju KBC-a Sestre milosrdnice, utemeljio i vodio odjel za magnetsku rezonanciju pri Zavodu za intervencijsku i dijagnostičku radiologiju bolnice. Nakon dugog radnog vijeka u bolnici nastavio je nakon umirovljenja 2013. raditi i privatno, sve do ožujka.
'Ugrožena vrsta' će pomoći
- A onda sam stao, shvatio da ne treba izazivati vraga. Sad sam se javio kako bih pomogao, ali od kuće. Radiologija je danas gotovo pa potpuno digitalizirana i sve mogu iz svoja četiri zida, ne izlažući se opasnosti - kaže dr. Marotti.
Šali se na svoj račun pa kaže da je u svojim godinama “ugrožena vrsta”.
- Zato što sam se javio, pak, nisam nikakav superjunak. Samo sam liječnik koji ima vrlo bogato iskustvo, kako u bolničkom sustavu tako i nakon mirovine, privatno. Sad više nisam u situaciji da mogu na teren, moram se čuvati jer i ja imam problema sa zdravljem, ali što god da mogu, i koliko god da mogu, radit ću od kuće - poručuje ovaj radiolog, sretan što može na bilo koji način pomoći svojim aktivnim, a u ovome času prenapregnutim, mlađim kolegama.
Koliko je pacijenata pregledao i koliko je nalaza prošlo kroz njegove ruke, odgovara nam, teško je i zamisliti. No i dalje mu je, kaže, svaki nalaz itekako važan i poseban. Upravo će to moći i ubuduće raditi - kod kuće očitavati nalaze koje mu budu slali, ako ga angažiraju.
- Vrijeme je teško i situacija zahtjevna. O bolesti u početku pandemije nismo znali ništa, sad znamo više. Dolazi zima, vjerujem najgori period dosad, jer smo prvi val dobro podnijeli, ljeto također. Vidjet ćemo kako će biti. Razumijem sve one kojima su ograničili rad, teško je prekidati posao od kojeg ljudi žive. Razumijem i mlade, kojima se čini da im život u koroni prolazi kroz prste, no svi moramo biti hrabri i ustrajni kako bi ovo završilo što prije - smireno i pomireno poručuje prof. dr. Marotti.
Sustav se još drži, dodaje, i ne smijemo ga pustiti jer će inače, zaključuje doktor, “biti vatre”.