Tata se nadao da će ga naći. Išao je na sve razmjene. Zadnja je bila na Veliku Gospu 1992. godine. Tamo je sreo čovjeka koji mu je rekao da je Ivan Župarić bio s njim u zarobljeništvu i da je ostao u drugom autobusu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Je li možda zabunom zamijenio našeg rođaka Iliju Župarića i našeg Ivana ili je Ivan stvarno bio u tom autobusu koji je netragom nestao i kojeg više nitko ne spominje, to je ono što je ostalo u zraku i ne da mira. Možda je zaista bio korak do slobode, do nas, do kuće, a onda su ga vratili u taj mrak i nestao je zauvijek, priča Snježana Župarić (42), sestra nestalog Ivana Župarića, pripadnika PU Vukovarsko-srijemske, koji se vodi nestalim.
Nestao u Bogdanovcima
Kad se Ivan prijavio braniti Hrvatsku, imala je 15 godina. Nije puno govorio o tome, nije pitao za dozvolu, samo se prijavio.
- Tih dana prije nestanka iz Zagreba sam došla roditeljima u Posavske Podgajce. Ivo je s dečkima iz policije bio na vježbama gađanja u Rastovici. Prvo su trebali ići u Tovarnik, ali su poslali drugu grupu. Svi su tamo izginuli. Kad je prva ekipa otišla u Tovarnik, moj brat je pušten kući sa svojom grupom. Stigao je 29. rujna te se sjećam da je bio napet i zabrinut. Nije nam htio reći kamo ide, iako je vjerojatno znao. Presvukao se, večerali smo. Pala je noć i netko je došao po njega, rekao mu da uzme svu opremu. Pozdravio se s nama i otišao u mrak. Sjećam se da je bila mrkla noć, bez mjesečine. U daljini se čula tutnjava granata koje su padale uokolo. Idući dan su navodno poslani u Bogdanovce. Tamo su upali u zasjedu. Glavni zapovjednik je odmah poginuo. Neki su se još držali, ali tijekom drugog velikog napada svi su nestali - prisjeća se kobnog dana sestra Snježana.
Da njihova Ivana nema saznala je već 2. listopada.
- To sam čula od susjeda koji je bio u toj grupi i koji je iznenada došao ranjen kući. Rekao je da idemo u policiju raspitati se za Ivana jer su u Bogdanovcima izginuli skoro svi. Bila sam u šoku. Rekla sam mami da nije dobro, da moramo ići tražiti Ivana.
U policiji su nam samo rekli da su dečki te noći napadnuti u Bogdanovcima, nekoliko ih je nestalo, a za Ivana se ne zna ništa. Ne znamo gdje je stradao, kako, nema podataka ni da je zarobljen, ni gdje je tijelo, niti itko od prijatelja može potvrditi da ga je vidio mrtvog, ranjenog... Nismo dobili nikakav podatak od kojeg bismo mogli krenuti tražiti - kaže Snježana.
Supružnici Župarić imali su četvero djece. Ivan je bio drugi po starosti. Bavili su se poljoprivredom i puno radili.
Majka ga molila da ostane
- Ivo je bio dobro dijete. Nakon škole je radio u pekarnici, a kad bi došao kući, zamolio me da ga probudim za sat vremena jer mora pomoći ocu. Bio je momak na svome mjestu. Iskren, dobar, pošten, čestit, dijete kakvo si mogao poželjeti. Molila sam ga da ne ide u policiju, ali krenuo je za ostalim dečkima iz sela - prisjeća se mama Sofija (80) posljednjih dana sa sinom.
Sve do njegova nestanka vjerovala je da radi u Županji kao prometni policajac i da nema veze s borbama u Vukovaru.
- Zadnji put sam ga vidjela dva dana prije nestanka. Presvukao se, odmorio i zajedno smo večerali. Čim je pao mrak, pokupio je svoj ranac. Izašla sam ga ispratiti, no nešto me kopkalo. Rekla sam mu: ‘Ajde se ti Ivo vrati u kuću, nemoj ići’. Nasmijao se i rekao: ’Zbogom majko’. Više se nije vratio. Ne znam hoću li dočekati da saznam istinu, da mi ga nađu i vrate - kroz suze priča Sofija milujući Ivinu fotografiju snimljenu nekoliko dana prije nestanka.
- Stalno virim kroz prozore i čekam. Kad čujem da netko staje ispred naše kuće, ponadam se, skočim da vidim je li on. Ništa moju tugu ne može umanjiti. Sve što imam, cijeli svijet i život, dala bih samo da je moj Ivo tu. Otkad ga nema, nije mi bitno ni gdje sam ni što sam, gladna ili žedna. Puno puta ga sanjam. Pričam s njim.
Otac preminuo od tuge
Dođe mi preko vrta u civilnoj odjeći i ide prema meni. Kažem mu: ‘Sine, vratio si se’. On se smije. Dođe mi da se i ne probudim - kaže Sofija nadajući se da će naći barem njegove kosti.
- Neki su nađeni u tuđim grobovima, neki dovezeni mrtvi poslije. A mog Ive nigdje. Zvali su nas u Vukovar na otkrivanje spomen-ploče poginulim policajcima. Tamo je i Ivino ime. Došli smo svi mi bijednici i paćenici koji ne znamo za svoju djecu - dodaje Sofija koja sa Snježanom živi u Podgajcima, dok je stariji Martin (52) u Zagrebu, a druga kći Ivanka (48) u Velikoj Gorici. Suprug Mirko preminuo je 2002.
- Nadali smo se da je zarobljen, da ga je netko možda ranjenog pokupio pa spasio. Molili smo se da izdrži gdje god da je, da će doći trenutak da ga oslobode. Ali vrijeme je prolazilo, a njega nema. Polako se svaka nada ugasila. I Martin je teško ranjen kraj Slavonskog Broda. Ruku mu je raznijela granata, imao je gelere u glavi i nozi, a nakon nekoliko godina morali su mu odstraniti dio mozga. Tati je sve to bilo preteško. Kad god bi u selu vidio Ivinog suborca rasplakao bi se. Razbolio se i umro - tiho kaže Snježana, koja je jedina ostala uz mamu.