Rezultati pokazuju da se jaz između zaposlenih na određeno i neodređeno vrijeme s godinama sve više produbljuje.

Istraživanje su provele Jelena Ostojić (FFZG), Sunčica Brnardić (SSSH) i Katarina Jaklin (IDIZ) jer postoji malo empirijskih istraživanja na temu rada na određeno vrijeme, a Hrvatska je posljednjih godina na samome vrhu EU-a po udjelu radnika na određeno vrijeme.

Najveći broj sudionika u anketi kao razlog dobivanja ugovora na određeno vrijeme naveli su zapošljavanje na probni rok. Više od polovice sudionika je doživjelo produljivanje ugovora o radu na određeno, a trećina ih je doživjela tri ili više uzastopnih ugovora na određeno vrijeme.

Određeni nepovoljni aspekti zapošljavanja na određeno vrijeme proizlaze iz samog ugovora na određeno, a zaposleni rjeđe smatraju da mogu utjecati na svoj ugovor i uvjete rada, te ne računaju na pomoć sindikata.

Zaposleni na ugovor na određeno vrijeme rjeđe su zaposleni u tvrtkama gdje postoje sindikati, a češće rade na lošijim poslovima.

No, iz istraživanja se može zaključiti da rad na određeno vrijeme ne predstavlja veliki problem u Hrvatskoj jer se koristi kao institut probnog rada, a to vodi ka zapošljavanju na neodređeno vrijeme.

Nisu svi zaposleni na određeno u istoj poziciji, posebice sezonski, projektni radnici i radnici s nižim stupnjem obrazovanja.

Najveća nejednakost u plaćama

U vezi nejednakosti i diskriminacije na radnom mjestu većina se složila da su imali jednake uvjete rada, no više od petine smatra da su prema njima nejednako postupali poslodavci.

Najveća nejednakost vidi se u plaćama, jer 25 posto sudionika kaže da nemaju istu plaću kao kolege na istom radnom mjestu, koji su zaposleni na neodređeno vrijeme.

Također nisu mogli birati termine godišnjih odmora, imali su manju autonomiju na radnom mjestu i probleme s ostvarivanjem prava na bolovanje.

Istraživanje je pokazalo da su radnici s nižim stupnjem obrazovanja izloženiji nejednakim postupanjima i diskriminaciji u jednom ili više oblika.

Najveći utjecaj posla na sve aspekte života, poglavito u negativnom smislu, doživjeli su radnici do 35 godina starosti, poput rješavanja stambenog pitanja, postizanja stabilne financijske situacije i sl, a utjecaj je jednak kod zaposlenih na određeno i stalno zaposlenih.

S godinama se jaz između zaposlenih na određeno i neodređeno povećava, a rad na određeno vrijeme je daleko od iznimke, te dolazi do normalizacije i zloupotrebe korištenja takvih ugovora.

Zaključeno je da mehanizmi koji bi trebali osiguravati jednakost zaposlenih na određeno i neodređeno vrijeme u praksi ne funkcioniraju te ih se zaobilazi.