Mario Tomasović (50), predsjednik splitske Udruge Hvidra, bio je student druge godine Pravnog fakulteta u Splitu kad se počeo spremati Domovinski rat. Već potkraj svibnja 1991. godine, shvativši da je rat neizbježan, otišao je u Imotski, odakle je rodom i dragovoljno se prijavio u 3. imotsku bojnu 4. gardijske brigade.
Bilo je to na Kamenmostu, 1. lipnja 1991. godine, gdje je prošao obuku za gardiste da bi već krajem srpnja otišao u Kruševo u zadarskom zaleđu. - To mjesto smo branili dok se moglo, dok nije pao Maslenički most. U odnosu prema JNA, bili smo inferiorni što se tiče naoružanja. Nismo imali ništa, malo pješačkog naoružanja, nekoliko minobacača i mina, a to je bilo ništa u odnosu prema tenkovima. Tukli su po nama iz Karina, pa i po samostanu Sv. Ante koji je bio netom obnovljen. Nismo imali čime uzvratiti, samo smo gledali – počinje svoju priču Tomasović priznajući da je mislio kako će trajati mnogo kraće.
Nismo imali ništa
- Tomasović, je nakon zadarskog područja otišao na južno bojište, u zaleđe Neuma, gdje su bili kratko. Potom odlazi u Čavoglave, nakon čega su opet išli na južno bojište. - To je bio početak deblokade Dubrovnika. Bile su to teške borbe, danima, tjednima, dosta gubitaka, topnička vatra, haubice, tenkovi, minobacači... Akcija je važna jer je vojska prvi put testirala sebe, sudjelovali su i zrakoplovstvo i mornarica, svi su bili tamo. To je bio test za Oluju. Nakon završetka akcije Maslenica, u rujnu ‘94. pa do okončanja rata u zapadnoj Bosni bio sam pomoćnik Zbornog područja Split, generala Ante Gotovine – priča Tomasović, prisjećajući se i jedne od najtežih epizoda na svom ratnom putu – Zime ‘94. i položaja na Dinari.
Dinara je sve promijenila
- Dinara je bila ključ koja je otvorila bravu zvanu Knin, tko zna kako bi se situacija razvijala da nismo tada ovladali planinom. Snijeg je bio dubok do metar i pol, temperature ispod ništice, mećave. Tada se zapravo vidjelo koliko je hrvatski vojnik spreman. Nije samo riječ o nadmorskoj visini nego i teškoj prohodnosti. No usprkos tim nevjerojatnim uvjetima, uspjeli smo Dinaru ispresijecati strojevima i dovesti tenkove na vrh. Tim tenkovima smo prije operacije Ljeto 95. tukli Peulje blizu Grahova. Uspjeli smo uhvatiti neprijateljske signale i oni su bili u panici. Zauzimanjem Grahova i ovladavanje masivima Dinare, stvorene su pretpostavke za oslobođenje Knina. Hrvatska vojska i general Gotovina postigli su da se u zapadnoj Bosni izbjegne velika humanitarna katastrofa u Bihaćkoj enklavi. Da nismo navukli snage koje su okružile enklavu, da nismo poduzimali akcije, pao bi Bihać i okolna mjesta. Jugoarmija s četnicima, arkanovcima i šešeljevcima poubijala bi i tu vojsku i civile, kao što su učinili i u Srebrenici. Tu je bila velika uloga Gotovine – govori Tomasović. Spremnosti hrvatske vojske najviše je, kaže, zaslužan kamp u Šepurinama koji je inicirao Gotovina. Tamo je “stvoreno” više od 300 vrhunski uvježbanih gardista, mahom dočasnika i koji su ‘93. i ‘94. bili uvježbavani kao najelitnije postrojbe svijeta. Nakon Oluje su me preplavili podijeljeni osjećaji.
Ne cijeni se žrtva
Prvi je onaj na Kruševu kad sam gledao kako neprijateljski zrakoplovi raketiraju položaje, crkvu, civilne objekte. Bili smo nemoćni. I onda nakon četiri godine, preplavio me osjećaj potpuno suprotan. Bio sam opet na zadarskom području. Obuzelo me veliko rasterećenje nakon toliko čekanja, trpljenja, patnje. Znali smo da ćemo napokon umiriti svoj narod, da neće biti zlokobnih zvukova minobacačkih mina i sirena – priča. Tijekom rata Tomasović je dobio sina, točnije ‘93. godine. Upravo zbog toga, zbog majke i oca, želio se čim prije vratiti miru.
- Težak je odlazak s mogućnošću da se nećeš vratiti. Osjećao sam se krivim jer netko zbog mene pati. I supruga i dijete. I moji pokojni roditelji... – priča Tomasović koji je tijekom rata izgubio puno prijatelja, suboraca, članova obitelji. Danas, nakon svega, branitelji nisu dobili satisfakciju.
- Ljudi koji su nakon rata vodili zemlju nisu se pobrinuli da bude prosperitetna, branitelje se omalovažava, kao i njihovu žrtvu. Ne trebaju nam privilegije, hrvatski branitelji se nisu borili za mirovine i ta priča je podmetnuta. Braniteljima je trebalo omogućiti rehabilitaciju i reintegraciju u društvo – zaključuje Tomasović.
Knjiga o 'Oluji'
Istinita svjedočanstva heroja 'Oluje' uz autentične fotografije iz privatnih albuma.U prodaji je na svim kioscima Tiska i na Mondo web shopu po cijeni od 49,90 kuna.