Meni je super ova Milanovićeva opaska da se "ne može svugdje graditi i živjeti". 

Zaista, ova poplava, prekrivajući naša naselja, otkriva o njima strašnu istinu: mi se vladamo kao da smo u stoljeću sedmom, pa se držimo gradnje uz rijeku koja je, budimo pošteni, u našoj sredini samo prirodni opkop, šana koji naseobinu štiti od agresora. 

Nema tu razgovora, nema tu diskusije, pogledajte na primjeru glavnoga grada, a što onda govoriti o ostalim gradovima Hrvatske, kakve fatalne posljedice ta loša životna navika, graditi grad uz rijeku, ostavlja po naš urbanizam, ako je to moguće zvati urbanizmom, ako grad na rijeci u Hrvatskoj nije - oksimoron.

Vidite, naoko, Zagreb je naoko građen u skladu s načelima feng shuia: na sjeveru brdo, na jugu rijeka, simetrija Gradeca i Kaptola, dualizam Donjeg i Gornjeg grada, Starog i Novog Zagreba, simetrije i tako dalje.

Ali, iako ne odričem viši, ezoterijski smisao ove topologije, Zagreb je u biti grad koji svojim urbanizmom neugodno očigledno svjedoči svoj atavistički strah od - stranaca.

Vidite, ta rijeka, njena je os zapad - istok.

Tu liniju ponavljaju svi magistralni putevi Zagreba: Ilica, zeleni valovi, pruga, Vukovarska, Slavonska i Avenija Dubrovnik, i sve je tu samo jedna iteracija više prvotne prepreke: rijeke Save.

Da ne kažem kako taj smjer istok-zapad putniku danas sugerira tranzitnost Zagreba: Namjerniče, produži, i ne zaustavljaj se!

Zagreb je žrtva tog prastraha od osvajača: ni dan danas nema riješen raster ulica koje bi omogućile normalan promet u smjeru sjever-jug, čemu Savska i Držićeva nikako ne dostaju, a što i ne čudi: ta, tim se smjerom lako prodre u Grad!

Očito, sve je tu u znaku straha od Došljaka.

Tako i u inim našim gradovima: rijeka je prepreka, brana osvajaču. Zato i nije kultivirana, ukroćena, kao Temza ili Sena, da ne nabrajam. 

Ove poplave, prekrivajući naše gradove, otkrivaju našu iskonsku preplašenost životom u ovom podneblju, našu ustrašenost od povijesti, naš strah od okrutne kronologije osvajanja ovih prostora. 

Kad se poplave povuku, zaista, naučimo se da se ne može svugdje graditi i živjeti, naročito ne ako, kao u Zagrebu, rijeka i dalje razdvaja, umjesto da spaja. 

Ne može se tako živjeti uz rijeku, ako je ona brana koja može popustiti i sama postati ono od čega brani: agresor.

Ili civilizirajmo vode, ili se povucimo u brda, možda najbolje prema Kakvazu, otprilike odakle smo i došli, jer ako 14 stoljeća nismo u stanju odvići se od života uz rijeku kao rov, ako je nismo u stanju u kolektivnoj svijesti doživjeti kao priliku za most, za susret, onda i ne treba čuditi da nas priroda podsjeća na to da živimo neprirodno i neuljuđeno.

Suosjećam sa svima unesrećenima, ali, budimo pošteni, dobrim dijelom mi smo to sami sebi napravili: ne stoga jer smo izabrali živjeti uz rijeke koje nas štite od olakog osvajanja, nego stoga jer nismo naučili živjeti uz rijeke svodeći ih i obuzdavši u uređena korita.

I to je mjera naše apovijesnosti, naravno.

Napokon, time Milanovićeva izjava dobija puni smisao: ne može se svugdje graditi i živjeti. 

Ovo prvo još i može, naročito po Hrvatskoj, dočim je ovo drugo sasvim točno: ne može se svugdje živjeti, naročito ne u Hrvatskoj.