Najgora mi je ona: dabogda imao pa nemao. A ja nikad nisam ništa imao, tako da sam uglavnom zadovoljan - rekao je Čiko (54) brišući sitne, ukošene, suzne oči.
Zbunio me. Zadovoljan, a plače. Mješanac Pipi ne odvaja se od njega. Bacam mu gumenu lopticu nekoliko metara dalje, ali me potpuno ignorira. Planinski fen puše sve jače, a svaki komadić zemlje bliješti. Postaje nemoguće držati oči otvorenima. Sad suzimo oboje, i Čiko i ja.
- 'Ajmo odavde, zrak je pun peluda - rekao je, ponovno obrisao oči i rukom mi dao znak da uđem u njegov i skroman i veličanstven dom, u selu Vela Učka, na 860 metara nadmorske visine. U njemu je 28 soba, ali on radije spava na trosjedu u predvorju. Zapravo, Ivica Kovačević zvani Čiko, živi u predvorju golema, derutnog, zaboravljenog hotela. Bivši hotel Učka zatvoren je već 11 godina.
Šumari i prolaznici su jedini koje sreće
Isto toliko Ivica stanuje u njemu, kao domar. Čuva ga od mogućih vandala i potpunog propadanja. Vani kosi travu, skuplja smeće, unutra čisti prašinu da se ne zapale instalacije, popravlja kvarove, a procuri li krovište, odmah zove majstore.
Šumari, planinari, drvosječe i turisti koji pitaju za put, jedini su s kojima s vremena na vrijeme progovori koju riječ. Ima samo jedan slobodan dan u godini. Tada otputuje u malo mjestašce kod Varaždina kako bi posjetio majku.
- Iskreno da ti kažem, meni ova samoća uopće ne smeta.