Voljeti nas, svu djecu, biološku ili posvojenu, udomljenu ili "domsku", znači dati nam pažnju koju trebamo. Pažnja je ljubav. Ljubav je kad nas vidite i čujete, kad vam je stalo, kad želite znati tko smo i kakvi smo, što trebamo, kako se osjećamo... Najbolji je mogući savjet koji neki roditelj ili skrbnik, udomitelj, tko god da odgaja dijete, može dobiti. Savjet je to iz usta, duše i teškog proživljenog iskustva Katarine Kufek, djevojke od 18 godina. "Domsko" je dijete, odraslo u udomiteljskoj obitelji, pa u Domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, danas živi u stambenoj zajednici, samostalno, uz podršku odgojitelja. Iz biološke je obitelji u sustav izdvojena kad joj je bilo deset godina. Danas je Katarina predivna u svakom smislu - izvana i iznutra. Ona je zrela, inteligentna, elokventna, osjećajna, topla i nadasve "posložena" osoba, unatoč svemu što je prošla. Ili baš zbog toga što je prošla.