Muž me godinama ucjenjuje i vrijeđa. Živimo od njegove mirovine pa meni govori da sam glupa i nesposobna, da nisam ničim pridonijela... Ja ne mislim da je tako, ali šutim i trpim. Djeca znaju što se događa, ali ne znaju što učiniti i na čiju stranu stati - vide da ja trpim, ali me nisu sklona podržati u nekom daljnjem koraku, da se maknem iz toga, ispovijest je žene starije od 65 godina, koja jako dugo trpi suprugovo psihološko, emocionalno nasilje. Žrtva je "skrivenog" nasilja, onoga u kojemu nema vidljivih modrica, ali su rane na psihi goleme. Ova je žena jedna od rijetkih u starijoj populaciji koje su progovorile o onome što im se godinama, čak i desetljećima, kod kuće događa - razni oblici nasilja, koje nije nužno fizičko, ali uništava dostojanstvo žene, drži je u strahu i ekonomskoj ovisnosti, tjera u kut.
- Prema podacima Eurostata za 2021. godinu, u Hrvatskoj razne oblike nasilja trpi 17,8 posto žena starije životne dobi, a to je ukupno oko 90.000 žena. U Zagrebu je, pokazala su istraživanja, taj postotak i veći, 19,3 posto, odnosno oko 18.000 žena. U populaciji žena starijih od 65 godina više nema toliko fizičkog i seksualnog nasilja, koliko psihičkog, emocionalnog - godinama trpe prijetnje, uvrede, optužbe, viku, ponižavanje, psovke, ucjene - i ne prepoznaju da je riječ o emocionalnom zlostavljanju. Ono izaziva strah i ugrožava dostojanstvo - kaže psihologinja Tamara Šterk iz udruge B.a.B.e.
Sa zakladom Zajednički put, Domom za djecu i odrasle žrtve obiteljskog nasilja "Duga-Zagreb" i Gradom Zagrebom udruga je pokrenula kampanju čiji je cilj podići svijest javnosti o nasilju nad starijim ženama i potaknuti više prijava nasilja. Širom Hrvatske organiziraju izložbu "Nasilje u sjeni: Izložba o dizanju svijesti o starijim ženama žrtvama nasilja" u okviru projekta puSHEd - Protect, Understand, Support, Help the Elderly.
U najvećoj mjeri zlostavljači su sadašnji ili bivši partneri (25 posto), a onda ostali članovi obitelji - djeca, unučad, braća i sestre, snahe, nećaci... U samo deset posto slučajeva zlostavljači nisu rodbinski povezani sa žrtvom.
- Djeca su znala kako živim i kako se njihov otac odnosi prema meni, ali nisu mogla podnijeti pomisao da se razvedem od njega. Kći je plakala i molila me da to ne učinim, koliko god da je meni bilo teško ostati. Bila je ljuta na oca, ali je na kraju žalila i mene i njega - ispovijest je druge žene koja je godinama trpjela suprugovo psihičko nasilje.
'Trebala mi je podrška sustava'
Treća žena kaže kako joj je u namjeri da se razvede i otiđe od muža - emocionalnog zlostavljača - trebala podrška sustava, trebala joj je potvrda da će netko stati iza nje.
- Nedostajalo mi je da znam da će netko stati iza mene, prije svega policija. Strašno je koliko sam se osjetila zgaženo kad sam s punim povjerenjem prijavljivala nasilje. Trebala sam dobiti informaciju od policije kako uopće ući u borbu, bez toga se osjećate potpuno samo i bespomoćno - kaže treća žena starije dobi.
Četvrta dodaje kako je cijela kuća, u kojoj su živjeli i svekar i svekrva, znala da je suprug psihički zlostavlja, ali nitko nije učinio ništa da joj pomogne. Svim je žrtvama zajedničko jedno - okolina ih je žalila, ali im nitko nije pomogao, dapače. Šutnjom su ih ostavljali u njihova četiri zida, puna straha i strepnje, psihičkog terora.
- U populaciji starijih žena karakteristično je i ekonomsko nasilje - prisiljava ih se da potpišu ugovore o doživotnom uzdržavanju, napišu oporuke po uputama, iznuđuje im se novac pod prijetnjama i ucjenama. Ustanovili smo da je karakteristično i zanemarivanje - mnogo njih izloženo je različitim nebrigama - o zdravlju, prehrani, uskraćuje im se i informacija gdje su im članovi obitelji i što oni rade, viđanje unučadi, ne pita ih se uopće koje su im potrebe i želje - dodaje Šterk.
Postoje brojni slučajevi u kojima su majke izložene ekonomskom nasilju svoje djece, kad ih se prisiljava na potpisivanje ugovora o doživotnom uzdržavanju kako bi djeca došla u posjed nekretnine. Događa se i da ih se želi silom smjestiti u dom, lišava ih se poslovne sposobnosti, prisilno hospitalizira na psihijatrijama, a oni koji su se obavezali brinuti se za njih, bilo da su obitelj ili je sklopljen ugovor o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju - to ne čine.
- Ustanovile smo da žene starije životne dobi nisu sklone prijaviti nasilje, makar im se ono događa i godinama, nekima i desetljećima. Počeli smo istraživati problem i nastao je projekt. Rađene su i fokus grupe, na kojima smo zaključili kako je svim tim ženama zajednički strah od nasilnika, manjak podrške obitelji i prijatelja kad o nasilju progovore, ali i kronični manjak povjerenja u sustav podrške. Na kraju, imaju i vrlo oskudne informacije o opcijama što činiti kad shvate da žive u nasilju i žele da ono prestane - napominje psihologinja.
- To su žene koje nasilje doživljavaju kao 'sudbinu', koju moraju prihvatiti i trpjeti, i dalje biti 'čuvarice ognjišta', bez obzira na to kako se osjećaju i što im se događa. Prati ih i velika doza srama - mnoge misle da su krive zbog onoga što im se događa, boje se o tome pričati, reći da ih muž pedeset godina ponižava, govori da su nesposobne i glupe, da je i patološki ljubomoran. Sram ih je jer je to obitelj koju su odabrale i izgradile - kaže Šterk.
Većina žena, dodaje, otkriva kako ih djeca ne podržavaju u odlasku od zlostavljača, a one same nemaju ni dovoljna primanja niti kamo otići. Zlostavljanje se zato nastavlja.
- Prvi korak koji žena može učiniti jest da se obrati Centru za socijalni rad koji će dalje, ovisno o slučaju, krenuti u postupak ili će slučaj prijaviti policiji. Nasilje nije samo fizičko, i drugi oblici nasilja su kazneno djelo, o čemu će odlučiti sud. Neki nasilnici završe u zatvoru, neki dobiju zabranu pristupa žrtvi, drugima pak bude izrečena mjera obaveznog liječenja od alkoholizma, psihosocijalni tretman i slično - napominje Šterk.
'Vidljivi su pomaci u zakonodavstvu, ali..'
U zakonodavstvu i pravosuđu su, dodaje, vidljivi pomaci nabolje, no i dalje treba educirati žene i njihove obitelji, okolinu, da nasilje prepoznaju, prijave ga, da se ženi pomogne na bilo koji način. Edukacija je potrebna i unutar sustava - u policiji, zdravstvu, svuda gdje nužno moraju, i bez modrica, znati prepoznavati da je žena zlostavljana, zaključuje psihologinja. Osobe koje žele prijaviti nasilje nad ženama starije životne dobi ili trebaju podršku (kao žrtva ili osoba bliska žrtvi) mogu to učiniti pozivom policiji na 192, u nadležni Centar za socijalni rad, udrugu B.a.B.e. na broj telefona 01 4663 666 ili na besplatni broj telefona 0800 200 144, kao i u Savjetovalište "Duga-Zagreb" na besplatni broj telefona 0800 88 98.
Nasilje nad ženama buja svuda u svijetu pa tako i u Hrvatskoj, koja bi uskoro u izmijenjeni Kazneni zakon trebala uvesti novu kategoriju nasilja - femicid, odnosno rodno uvjetovano nasilje. Femicid, tj. rodno uvjetovano ubojstvo ženske osobe moglo bi se ubuduće kažnjavati s najmanje deset godina zatvora, primjerice ubije li suprug ženu ili partner partnericu. Prema podacima MUP-a, primjetan je alarmantan trend porasta obiteljskog nasilja - svakih petnaest minuta u Hrvatskoj je jedna žena fizički zlostavljana, kažu statistike za proteklih nekoliko godina. Od 2020. do listopada ove godine ubijene su 43 žene - 25 ih je ubio partner, a 15 su ubili sinovi.
Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja zabilježio je ove godine na besplatnoj anonimnoj liniji više od 2000 poziva - u posljednjih deset godina pozivi su se najčešće odnosili na nasilje u obitelji, prijetnje, silovanje i ozljede. Od osnivanja centra 2013. zabilježeno je više od 16.000 poziva i obrađeno 500 tisuća minuta razgovora sa žrtvama, izvijestila je jučer povodom desete obljetnice osnutka Udruga za podršku žrtvama i svjedocima. I njihova je cjelodnevna besplatna linija 116 006 mjesto gdje se mogu dobiti stručna pomoć i podrška.
Prema podacima UN-a, broj žena i djevojčica ubijenih u svijetu lani je porastao na najvišu razinu u 20 godina. Namjerno je ubijeno 89.000 žena i djevojaka. U 55 posto slučajeva ubili su ih članovi obitelji ili partneri.