Jeste li kad bili na operaciji? Onoj pravoj, kad vas uspavaju, pita me Zdravko Pevec. “Jesam, jedanput”, kažem.
- E, onda znate kakav je osjećaj kad anestezija popusti, kad se probudite i osjetite živu ranu koja vas boli unatoč svim analgeticima. Točno tako se ja osjećam. Nema tablete koja može ugasiti moju bol. Onaj dan u sudnici uopće nisam bio svjestan što se dogodilo. Kad sam se jutros probudio, shvatio sam da su Višnju i mene nevine osudili. Više nam nije ostalo ništa osim prezimena - kaže mi Zdravko Pevec dok sjedimo u jednom restoranu u Bjelovaru. Vlasnik lokala mu je prijatelj, znaju se godinama, zajedno su i poslovno surađivali. Gazda je simpatičan, loše kuha, ali se kune u Pevecovo poštenje, kaže da mu nikad ni jednu kunu nije ostao dužan, a trgovali su milijunima dok je ovaj živio u Italiji.
'Nikad mi ni lipe nije ostao dužan, a imali smo milijune'
- Sve mu je namjestila politička elita - dobacuje vlasnik obilazeći nas povremeno tijekom intervjua. Pitam Peveca što on kaže na to. Sliježe ramenima.
- Optužili su me da sam varalica i prevarant. A ja sam bio samo jako bedast. Blesav. Glup. I naivan. Mislio sam da je dovoljno da pošteno radim. Sjedio sam na milijunima, nikad Višnja ni ja ništa nismo uzeli za sebe. Imamo dva sina. Mogli su voziti najskuplje aute koji postoje. Godinama su njih dvojica vozila jedan Golf ‘trojku’. Nekoliko mjeseci prije nego što je sve propalo, kupio sam starijem sinu auto za 100.000 kuna. Ne eura nego kuna - pravda se Pevec.
Sinovi su mu se godinama izmjenjivali na Golfu 'trojci'
Djeca su mu, kaže, skromna kao i on. Stariji je magistrirao ekonomiju, mlađi se bavi poljoprivredom. Sve ovo im je vrlo teško palo. Sva sreća, kaže, nikad nisu bili medijski eksponirani. To im je sad veliki plus, dodaje. Pevec je uvjeren da se protiv njega odigrala orkestrirana politička akcija koja je imala samo jedan cilj, preuzimanje tvrtke Pevec.
- Mi smo kolateralne žrtve. Nema nikakvog dokaza da smo otuđili novac, a opet su nas osudili. Silom su se htjeli dočepati firme - kaže Pevec.
'Kad sam došao iz vojske, čekao me novi Stojadin'
Prema nepravomoćnoj presudi, Županijski sud u Bjelovaru osudio ga je na dvije godine i deset mjeseci zatvora, a ta kazna će mu se umanjiti za pritvor od šest mjeseci i još za godinu i pet mjeseci ako ne ponovi djelo tri godine. Supruga Višnja dobila je umjesto godine dana zatvora rad za opće dobro umanjeno za pritvor od šest mjeseci. Presuda je donesena na osnovi optužnice koja ih tereti da su stavljali novac tvrtke na privatni račun u Austriji te time umanjivali porezne osnovice.
Pevecovi su nekad imali sve, danas, tvrde, nemaju više ništa. Na vrhuncu svoje slave i bogatstva bili su vlasnici osam prodajnih centara, šest tvrtki u Hrvatskoj, pet u regiji, zapošljavali su 4000 ljudi, procijenjena vrijednost tvrtke bila je 3,5 milijardi kuna. Bili su drugi po redu najveći trgovački lanac u Hrvatskoj i primjer brzorastućeg biznisa. Njihova priča je američki san s balkanskim završetkom.
Pevec storiju o uspjehu počinje detaljima iz djetinjstva.
'Otac nije dao zaklati perad čak ni za Božić'
- I Višnja i ja smo djeca sa sela, dolazimo iz obitelji koje su se bavile poljoprivredom. Moj pokojni djed bio je prije Drugog svjetskog rata veleposjednik. Otac se kasnije unatoč komunističkom režimu nastavio privatno baviti poljoprivredom. Bili smo skrbni, i stalno smo ulagali. Pred Božić bi mati pitala oca hoće li zaklati živad za blagdane. On bi rekao: ‘Ne, možemo jesti što drugo, perad ćemo prodati pa ćemo kupiti opet više za uzgoj’. Gradili smo malo po malo. Kad sam došao iz vojske, dočekao me pred kućom novi Stojadin. Sa 16 godina sam vozio BMW-ov motor, bio je jedan jedini takav u cijeloj regiji.
Krajem 80-ih zaposlio se u tvrtki Tomo Vinković, a supruga u Bjelovarskom vrtu. Zajedno su se bavili poljoprivredom i obrađivali zemlju. Devedesete su odlučili krenuti u vlastiti biznis. Registrirali su poduzeće, uložili su svoju ušteđevinu, a dio su im dali roditelji.
- Imali smo kapital, sto jutara zemlje, imali smo i mehanizaciju, koju smo rasprodali. Čak smo i našu prvu kuću stavili u temeljni kapital, u njoj smo i registrirali poduzeće. Dogovor je bio da se firma registrira pod našim prezimenom. Pa da smo išta ikad mislili loše napraviti, krasti ili varati, bismo li onda nazvali tvrtku svojim prezimenom? Htjeli smo da po uzoru na privatne firme u Europi prezime bude sinonim kvalitete, vjernosti i garancije. Prezime nam je davalo obavezu da ga zaštitimo poštenim poslovanjem - kaže mi Pevec.
U svakoj od idućih godina do stečaja 2009. Pevec je rastao. Godinu prije propasti ostvarili su rekordni promet od 450 milijuna eura. Pevecovu biznisu presudila je već toliko puta viđena odluka hrvatskih poduzetnika da se razvijaju i izvan glavnog biznisa. Pevecovi su zaronili u djelatnosti izvan trgovine, kupili su stotine kamiona i počeli se baviti prijevozom. Njihove su cijene bile niže od tržišnih pa se špekulira da je mnogim prijevoznicima “bilo jako drago” što je Pevec propao. Otvarali su i firme koje su se bavile građevinarstvom i hotelijerstvom, Višnja je u jednom trenutku počela slikati, pjevati i nastupati na festivalima.
'Njih je nadmašio njihov posao, nisu mu dorasli'
Pevec je, naime, 2008. krenuo u otvaranje centara i u zemljama bivše Jugoslavije. Sve su to bile investicije koje su iscrpile osnovni biznis, trgovine, i zadužile ga do razine kada više nije bilo moguće servisirati tekuće obveze, uključujući plaće radnika. Iako su se voljeli predstavljati poduzetnicima izniklim iz naroda, koji su ostvarili “američki san na hrvatski način”, Zdravko i Višnja Pevec nikad nisu uživali naročit ugled u javnosti. Jedan ekonomski stručnjak za njih je svojedobno kazao; “Njima se nije dogodilo ništa specijalno. Samo ih je poslovanje nadraslo”. Više nisu mogli pratiti rast firme, zakoni su se sve više pooštravali, a oni su radili sve veće greške, namjerne ili nenamjerne. Megalomanski su raširili poslovanje na područja koja im realno nisu trebala. Njihova propast dogodila se u samo nekoliko mjeseci.
Dok su bili na vrhuncu moći, predstavljali su svojevrstan presedan. Neki se slažu da je u tome ležao ključ njihove propasti. Bez obzira na milijarde na kojima su sjedili, Pevecovi nikad nisu prešli u “onu” skupinu uglednih građana društva. Nisu sjedili u VIP ložama niti su kao viđeniji gosti sudjelovali na političkim manifestacijama. Nisu financijski pomagali nijednu političku stranku niti su donirali u lokalne kampanje.
Praksa pokazuje da su neki poduzetnici sa sličnim ili većim problemima opstali zahvaljujući političkom zaleđu. Na neki način Pevecovi su se sami doveli do propasti, no isto je tako važno istaknuti da se njihov slučaj ni po čemu ne razlikuje od stotine drugih kojima je netko u vlasti u pomogao da se spase.
Nikad nisu imali ni tražili podršku političara
- Kad malo bolje razmislim, mi i nismo imali neku šansu. Mogli smo ili angažirati tvrtku Fimi media ili pustiti da propadnemo. Odnosno, s Fimi medijom bismo propali malo kasnije - ironičan je Pevec. Tvrtka je u studenom 2009. otišla u blokadu.
- Prvo je 2008. blokirana naša firma Instalotehna od strane Ministarstva financija. To se dogodilo nakon otvaranja našeg centra u Banjoj Luci, a prije otvaranja centra u Beogradu. Ta je blokada bila neosnovana, no nismo mogli izaći iz nje. Odnosno, nisu nam dozvolili. Nakon Instalotehne blokirali su nam i Pevec Zagreb. Bio je to početak kraja. Tadašnjoj Vladi smo poslali 15 dopisa. Ministrima, Sanaderu, Kosorici, ni na što nije bilo odgovora. Primio nas je samo Ivan Šuker. Taj ću sastanak pamtiti cijeli život. Dogovorili smo rješenje našeg problema, a on nam je nakon dva tjedna blokirao i drugu firmu. Na sastanku su bili i njegovi suradnici, Mladineo, Krželj, Buljan, i s naše strane su došla četiri direktora. Mi smo udovoljili Šukerovim zahtjevima da platimo pet i pol milijuna duga državi. Zauzvrat smo pristali hipotekarno garantirati sa sto šezdeset i nešto milijuna kuna vrijednosti nekretnina kako bi Šuker imao temelj na osnovi čega će osporiti porezno rješenje. Nije stiglo rješenje već blokada druge tvrtke. Šuker mi se više nikad nije želio javiti.
Šuker mu ponudio pomoć, a onda ga izbjegavao
Kasnije je poslao Đuru Popijača k nama na sastanak na Jankomir. Došao je s njim i Damir Kuštrak. Sjedili su pola sata, a Popijač nije progovorio ni jednu riječ - kaže Pevec i nastavlja:
- Glavni razlog je bilo Ministarstvo financija, koje je blokiralo firmu. Nisu to učinile ni banke, ni dobavljači, ni radnici, nego država. Prijetili su nam blokadom punih godinu dana, a nema takve tvrtke u svijetu koja može opstati ako je država blokira. Stečajni upravitelj je u biti samo nastavio preustroj koji smo mi počeli. S konzultantskom kućom KPMG napravili smo program restrukturiranja i objavili ga 12. listopada 2009. godine. Tri dana kasnije Šuker nas je blokirao. Znao sam da je to kraj. Uskoro su nam zabranili ulazak u tvrtku. Od tog dana svaku noć sanjam našu firmu. Prvo sam imao noćne more, onda sam sanjao kako ću vratiti firmu, a sad znam da to više nije moguće - priča Pevec.
U to su ih vrijeme, kaže, svi htjeli kupiti. Bauhaus, Baumax, OBI. Krenuli su na kraju u pregovore s njemačkom tvrtkom Praktiker. Bilo je to mjesec dana prije blokade.
- Čelnici Praktikera stigli su na zagrebački aerodrom. Dočekali su ih novinari. Mi smo ih čekali u hotelu u Buzinu. Bilo ih je petero, s njima je bio i notar. Očekivali smo potpisivanje pisma namjere za početak pregovora o prodaji. Izvadili smo svoje posjetnice i stavili ih pred svakog od njih na stol. Rekli su nam da ih možemo spremiti jer oni nama svoje neće dati. ‘Dogovor je bio da nema medijske pompe’, kazao je jedan od njih. ‘Žao nam je, od posla neće biti ništa’, rekli su nam. Ostali smo u šoku. Sad ja vas pitam, pregovori su bili tajni, nije li čudno da su novinari saznali kad stižu - pita se Zdravko, kojem je mučno već i od pomisli na ponovni odlazak u zatvor. Višnja je bila u ćeliji preko puta njega. Prvih nekoliko tjedana im nisu dali da se vide. Ona se penjala na ormar da bi provirila kroz prozor dok on šeta dvorištem, a on je cijeli dan provodio gledajući kroz špijunku na vratima ne bi li je vidio kako izlazi iz ćelije.
- Sve su nam uzeli. Ostali smo bez ičega, ostao nam je samo život - kaže Pevec, koji je malodušan, razočaran...
Proizvode vino, ali ne žele otkriti gdje danas žive
Priča mi kako mu je Višnja ujutro rekla da će se ubiti jer nema za što više živjeti. Pitam, od čega žive.
- Evo, od ovoga što pijete - kaže Pevec pokazujući na stolu butelju syraha.
Voćnog je i punog okusa, neki enolozi ga hvale. Nakon propasti trgovačkog carstva vratili su se poljoprivredi. Izbjegava odgovarati na pitanja gdje točno žive i koliko zemlje obrađuju. Spominje ranč Višnjinih roditelja. Uzgajaju i chardonnay, oboje je etiketirano kao vrhunsko vino. Za to je zaslužan vlasnik Erdutskih vinograda Goran Dumančić, gdje se vino i proizvodi. Pevec kaže da uzgajaju žitarice, uljanu i šećernu repicu te industrijski kanabis, za koji su dobili dozvolu. Za veliki dio poljoprivredne proizvodnje dobili su financijske potpore. Pevecovi su pokrenuli i spor protiv države. Traže onoliko novca koliko je ostalo u temeljnom kapitalu i zadržanoj dobiti. Negdje oko 500 milijuna kuna. Idu i na međunarodni sud.
- U provođenju stečaja nestala je ogromna imovina i puno se toga radilo nezakonito. Mi ćemo to dokazati. Kao što će se saznati kamo je otišla, primjerice, provizija od prodaje zemljišta na kojem je danas centar Supernova na ulazu u Zadar. Vlasnik tog zemljišta sam bio ja. Mjesecima su me direktno i indirektno prisiljavali sa svih strana da ga prodam Reni Sinovčiću za dva milijuna eura. Kad sam shvatio da bih, ako to ne napravim, mogao imati ozbiljnih problema, to sam i učinio. Zemljište je kasnije prodano za 20 milijuna eura. Sve što znam, a znam puno, tek ću reći nadležnim institucijama - završava Pevec.