Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.
U kući imam podrum. Mi smo pred potres kupili ulja, konzervi, limenki... Ko za vraga, on je stavio pur pjenu na neku policu. Kad je zatreslo, ta pur pjena je pala i sve zašpricala. Probila se i zašpricala. Znate što sad radim? Probudim se, odem do kuće i čistim te konzerve. Da zaokupim mozak. Bilo čime. Uzmem konzerve i skidam to. Pa slažem. Ljudi su se otkačili ovdje. Ja to sebi neću dopustiti. Nije vrijedno mog zdravlja.
***
Ima onaj citat iz Iskupljenja u Shawshanku, u kojem protagonist opisuje boravak u zatvoru. Kaže ovako: 'Ovi zidovi su smiješni. Prvo ih mrziš, a onda se navikneš na njih. Prođe li dovoljno vremena, postaneš ovisan o njima'.
Mara i Ivan Stoprd su se navikli. Njihov sat i dalje otkucava u petrinjskom kontejnerskom naselju.
- Trebalo je trajati dva mjeseca, a evo, prolaze već dvije godine. Rođena sam u Hrvatskom Čuntiću, a kuća nam je u Brezju, kraj Pedagoške akademije. Stara je više od 120 godina, muž ju je triput renovirao otkad smo je kupili. Pojačavao ju je. Moje kćeri su živjele u njoj. I četvero unučadi isto. Nagnula se. Triput su statičari dolazili, ne znaju što će. Krov je okrenut prema dvorištu. Kad je bio onaj jaki potres, muž se penjao na krov i navlačio najlon. Da to nije napravio, bio bi raspašoj. Ništa se ne događa. Ništa.
Mara sjedi na zategnutom dvosjedu, stisnutom među limenim plohama. Ivan nervozno hoda. Jedva uspije napraviti pet koraka u jednom smjeru.
- Bili smo prvo tri mjeseca u vojarni. Ovdje smo došli među prvima. Rekli su da je privremeno. Nema alternative, osim da se kuća obnovi. Imamo i žutu i crvenu naljepnicu. Strpljivo čekamo, trudimo se ne dodijavati, ali oni ništa... Ovaj krevet, to je on radio. A i on je invalid, u ruku. Ja imam srce za operaciju, koljena ne valjaju... Ova stepenica, nje nije bilo. Školjku je on postavio, tu je bio čučavac. Čučavac! Nijedan kontejner nije uzemljen. Nemaš gdje sušiti veš. Perilicu smo donijeli iz kuće. Sušilicu kupili na rate...
Zajedno imamo dvije tisuće kuna mirovine. Idem na plac i prodajem staru odjeću, što ću? To sam radila i prije potresa. A ovdje oko nas ima oko 160 ljudi u kontejnerima. Sto šezdeset! To je zatrpano, nema mjesta, muž i ja ne možemo normalno pružiti noge. Kćeri su se smjestile kod svekrve. Ne žele u kuću jer se boje, naravno. Ne planiraju se vraćati. Unuka ne želi u kontejner, podsjeća je na bolnicu. Vrišti, bježi van. Čovjek bi prosvirao ovdje, vjerujete li mi? Mi smo i u ratu bili u ovakvim uvjetima, tamo u Kutini, ali tad smo bili mlađi...
Ivan hoda gore-dolje. Mara ga prati pogledom.
- Tko je kriv što smo tu? Država. Država i općina. Pogodovali su svojim ljudima. Jedna žena je dobila četrdeset tisuća kuna za kuću, a živi u njoj od prvog dana. Za jedan dimnjak. Ja to ne bih ni pitala. Jednom čovjeku su obnovili kuću prije dva mjeseca, a on živi u Zagrebu. Prije potresa je tu kuću iznajmljivao. Vjerojatno će i sad, državi ili radnicima...
Ako se ovako nastavi, ostat ćemo tu godinama. Ako se sami ne snađemo... Godinama. Tad će početi pucati po šavovima. Nešto će se morati početi događati. Ove priče... Ministri... To je sve za mačku o rep.
Žena koja čisti konzerve u uništenom domu da zaokupi mozak sad šuti. Šuti i njen suprug. Prestao je hodati, naslonio se na sudoper.
- Više me muči nešto drugo... Kad dođem kući, sobe mi izgledaju preveliko. Prostorije u mojoj kući sad mi izgledaju preveliko. Možda skrećem, prihvaćam ovaj mali prostor. Poistovjećujem se s njim...
”Ovi zidovi su smiješni. Prvo ih mrziš, a onda se navikneš na njih. Prođe li dovoljno vremena, postaneš ovisan o njima.”
Petrinja, 2. prosinca, 2022.