Lako je Zagrepčanima. Oni većinu komunalija plaćaju jednom uplatnicom pa ih na godinu skupe samo 12. A nama treba pet ili šest puta više mjesta za čuvanje dokaza da smo platili račune.
U šali, ali s puno zbilje, tako je u većem društvu iz Zagreba i okolice komentirao Samoborac tijekom rasprave koliko dugo treba čuvati plaćene račune. Ni stručnjaci za zaštitu prava potrošača nemaju tu jednoznačan odgovor jer se svako malo čuje kako je netko dobio opomenu za račun otprije tri, pet, sedam, a ponekad i više od deset godina. Zato oni najoprezniji tvrde da najmanje deset godina i treba čuvati račune iako su takva dugovanja u apsolutnoj zastari. A to ne znači da se ne može dogoditi da čak i njih treba platiti.
Rokove zastare definira Zakon o obveznim odnosima, no protok određenog vremena ne znači i da je zastara nastupila. Tužba prekida zastaru. Nije dovoljno da vjerovnik pismeno ili usmeno pozove dužnika da plati dugovanje. On mora podnijeti tužbu sudu ili drugom nadležnom tijelu. Ako odustane od tužbe ili je sud odbije, smatra se da zastara nije prekinuta.
U poreznim dugovanjima građana prekid zastare nastupa “svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku”. I građanin može, ako je preplatio porez, prekinuti zastaru. To omogućuje “svaka radnja poreznog obveznika dostavljena na znanje poreznom tijelu radi ostvarenja prava na povrat poreza naplaćenog bez pravne osnove ili više plaćenog poreza, kamata, troškova ovrhe i kazni”.
Problem može nastati kad ljudi ni ne znaju da je vjerovnik pokrenuo postupak naplate, tj. prekinuo zastaru. Zato je u svakom konkretnom slučaju pokušaja naplate dugovanja kojem je zastarni rok, čini se, prošao dobro obratiti se najbližem savjetovalištu za potrošače koja postoje u Osijeku, Splitu, Puli i Zagrebu, a njihovi su kontakti objavljeni na internetskim stranicama Ministarstva gospodarstva - http://potrosac.mingo.hr/hr/potrosac/clanak.php?id=12348.