Tata, ne brini. Jednoga dana sagradit ćemo ti i ja zajedno kuću još ljepšu. Nemoj plakati. Eto, to mi je rekao grleći me moj sedmogodišnji sinčić, nakon što smo mu žena i ja objasnili da moramo srušiti našu kuću u Šikićima. Prijatelj građevinar mi je “poklonio rušenje” da ne platim, ako to učini država. I eto, ja mu se zahvaljujem. Kuća koja je bila namijenjena jednog dana za mog sina ima oko 50 kvadrata u koju sam, ne brojeći vrijeme, uložio 50.000 eura. Pobjegli smo iz Bosne, iz rata i rušenja, iz strahota koje je rat donio i doživjeli smo novu strahotu. Otac mi je bio u ratu. Došli smo kao izbjeglice tu. A što je najbolnije, prije pet godina sam platio kaznu od 25.000 kuna za taj sagrađeni objekt i eto opet se na kraju ruši. Predali smo još puno ranije papire za legalizaciju. Zakasnili smo, kroz suze nam je rekao Ajdin Obić.
Usta mu se tresu i bori se da ne zaplače na glas dok gleda kako građevinari polako skidaju njegov krov. Pogled je brzo usmjerio na drugu stranu, da sva tuga koju proživljava ne izađe na vidjelo. Kaže da mora biti čvrst i izdržati sve uzdignute glave. Rekao je svojoj ženi da zabilježi svaki trenutak rušenja kuće, baš kao što je i njegov otac zabilježio odlazak iz svoje kuće u Bosni. Barem će slike ostati. Njihov sedmogodišnji dječačić nakon škole odlazi kod djeda, jer bi, kako kaže mama Emina sve to bio bi preveliki šok za njega.
- Rušim uz pomoć prijatelja jer mi je rečeno da ako to država čini, koštat će oko 15.000 eura po objektu. Smatramo da smo oštećeni jer od toliko objekata nelegalno sagrađenih pored mora (do kojeg mi imamo 6,7 kilometara), i od kojih neki vlasnici kuće koriste za turizam, država je odlučila da naše skromne objekte gdje bi, ako ništa mogli držati alate ili živjeli u njima kako neki od susjeda i žive, ne birajući sredstva, ne gledajući uplakanu djecu, da sve sravni sa zemljom - rekao je Ajdin.
U Šikićima, na najavljenim lokacijama za rušenje bageri rade punom parom. Kako kažu susjedi, ono što se gradilo 6,7 godina kada bi se skupilo “100” kuna za koju ciglu, bager je srušio za tri minute.
- Tri minute treba da ti ode sav trud i život pred očima - plakala je njegova supruga Emina izgovarajući između jecaja riječ po riječ.
Sjetila se sina koji je u školi. Danas mora na cijepljenje, a ona ne zna “gdje joj je glava”.
U sklopu akcije rušenja bespravno sagrađenih objekata koju provodi Državni inspektorat, u četvrtak se rušilo oko adrese Put od fortice u Šikićima. Nekim obiteljima su ti objekti jedini krov nad glavom. Nemaju kuda.
Jasna Obić i njezino troje djece nemaju gdje nakon što im se dom pretvori u hrpu otpada. Ušli smo u kuću u kojoj se peče domaći kruh i kuha gulaš na šporetu na drva. Jasna je na iglama jer poziv za rušenje kuće očekuje svaki čas. Kaže da nema kome se nije obraćala, pa i predsjedniku države, ali naišla je na zatvorena vrata. O mogućnosti dobivanja građevinske dozvole za svoju kuću dodaje, nema nikakvog govora.
- Tu kuham, živim, spavam, a djeca s ove adrese idu u školu i starija kćer na posao. Kuća ima osamdesetak kvadrata. Ne znam kome smetamo. Nismo pored mora. Ne zagađujemo livadu na kojoj je objekt. Sadimo masline, lavandu i smilje. Kao ogradu imamo suhozid i imamo solarne panele, želimo se prilagoditi okolišu. Inspektor iz državnog inspektorata bio je prije nekoliko dana i napisao da nije zatekao nikoga. Pa kako je i mogao kada svi radimo, a djeca su u školi, a on je “banuo” oko podne. Zašto nije došao popodne kada smo kod kuće svi? - tresući se kao prut ispričala je Jasna.
Sitna, mršava žena krupnih očiju uplašena je za budućnost svoje djece. Nema više snage ni plakati.
- Ja sam svjesna da to nije po zakonu. Ali ja sam uporno tražila da sve bude po zakonu,da platim sve pošteno jer smo 200 metara od urbaniziranog zemljišta. Zašto se ne može produžiti za tih 200 metara? Imam djecu od 12,15 i 20 godina. Dijete se treba fokusirati na malu maturu i učenje da bi upisala srednju školu. Hoće li nakon svog ovog pakla koji proživljavamo ostati mentalno zdrava i krenuti dalje u “srednju? Ne znam - govorila je Jasna želeći tako podijeliti sav teret sa svojih leđa s nekim.
Djeca su shvatila da je gotovo i počeli su se sami pakirati. Vreće s odjećom su spremne, ali gdje će ih odložiti nakon rušenja, ne zna.
- Hoće li vreće s odjećom djece završiti na ulici kad se kuća sruši, ne znam. Mnogi mi nude privremeno rješenje na mjesec ili dva ali što ću s tim? Jedini koji se nekoliko puta odazvao na našu molbu je gradonačelnik Filip Zoričić koji se trudio nešto učiniti, i zato mu hvala - rekla je.
Gradonačelnik je potvrdio da je dolazio sa suradnicima u Šikiće.
- Stigao sam sa suradnicima čim smo dobili informaciju o svemu što se događa. To je moja moralna obaveza. Majci troje djece smo našli smještaj, ali i drugi ljudi tamo žive. No, zakon je takav - komentirao je Zoričić slučaj.
I istarski župan Boris Miletić očitovao se na temu bespravnih objekata.
- Gradnja izvan građevinskog područja je bespravna gradnja i kao takva se ne može tolerirati nikome. Žao mi je ljudskih sudbina, ali pred zakonom moramo svi biti jednaki. Ukoliko se to krši, čemu onda zakoni i propisi? Gradovi i općine imaju socijalne programe, a neki imaju stanove u svom vlasništvu koji se dodjeljuju upravo ovakvim slučajevima. Istarska županija, kao ni jedinice lokalne samouprave,po pitanju građevinske inspekcije nemaju ingerencije. Građevinski inspektorat je pod nadležnošću centralne države, te isključivo on donosi odluku koji su objekti nezakoniti i kojim će se redoslijedom rušiti. Pozdravljam odluku Državnog inspektorata da se stane na kraj bespravnoj gradnji - među ostalim je kazao župan Miletić.