Reakcije hrvatskih građana oko Trumpove pobjede na jednoj strani graniče s histerijom, panikom i strahom, na drugoj su, posve očekivano, mahnito navijačke i nekontrolirano euforične.

Zemlja smo u kojoj državna tvrtka plaća milijune eura odbjeglom razbojniku za žireve, u kojoj dužnosnici kažu kako je uobičajeno da se dijete u rehabillitacijskoj ustanovi uguši pizzom, u kojoj policija želi prikriti ubojstvo koje počini njihov kolega tvrdnjom da mu se djevojka sama ubila, u kojoj su ministri obrazovanja bili plagijatori, a ministrica socijalne skrbi je župana koji tuče ženu opravdavala riječima: "Tako vam je to u braku"...

Pa kog vraga smo se tako uznedali oko Trumpa i njegovih rogonja, kad je i među Plenkovićevim krojačima naših sudbina previše neukih primitivaca, tipova koji otvoreno prijete da bi svojim kritičarima na glavu sasuli kantu govana?

Bizarna je i reakcija onih koji su kosternirani oko Trumpa, koji zbog njegove pobjede najavljuju kataklizmu epskih razmjera, a istodobno veličaju Milanovića i ispisuju mu panegirike po društvenim mrežama. Čemu takvo rasipanje teških riječi kad Trump i Milanović otvoreno dijele stavove oko mnogih velikih pitanja. Na primjer, oko rata u Ukrajini. Obojica smatraju da podrška Ukrajincima u borbi protiv ruskog agresora nije civilizacijsko pitanje oko kojeg bi svi normalni ljudi trebali imati nedvojbeno i čvrsto mišljenje. Obojica misle upravo suprotno. Slična su im i razmišljanja oko stranih radnika, za koje je hrvatski šef države insinuirao da se ne tuširaju i da ih se previše i nekontrolirano dovodi u zemlju.

Kad bi se bar sva energija koju iz nas crpe strahovi (ili iluzije) o Trumpu mogla iskoristiti protiv stotina malih trumpova iz našeg sokaka, iz naše nedođije u kojoj i šefa Vlade, baš poput narcisa Trumpa, najviše more paranoje o strašnoj uroti medija protiv njega samoga.