Zvali su je duh, Casper, mumija, bjelouška, bela... Ona je zbog toga bila izuzetno tužna, osjećala je veliku bol i bila je nesretna što ne može imati prijatelje poput svojih vršnjaka. Samoborka Ana Samaržija (29) od rođenja ima albinizam, zbog kojeg na jedno oko vidi samo deset a na drugo 15 posto.
POGLEDAJTE VIDEO:
No to ju nije zaustavilo. Nakon što su je godinama zadirkivali, vrijeđali i omalovažavali, ova hrabra djevojka je unatoč svojim nedostacima danas profesionalna fotografkinja, aktivno se bavi biciklizmom, a iznad svega uistinu je sretna osoba.
- Kad sam krenula u osnovnu školu, postala sam svjesna da sam ‘drukčija’ od ostalih u mojoj okolini. Bilo mi je jako teško i bolno jer je oko mene bilo više onih koji me nisu prihvaćali. Bila sam ljuta, razočarana, bijesna, a najviše tužna i usamljena. Postavljala sam si pitanja: ‘Zašto baš ja? Zašto se baš meni to dogodilo? Zašto ne mogu biti kao i svi ostali?’ – počinje svoju priču Ana, kojoj je tijekom cijelog školovanja najveću bol izazivalo kad je morala čitati pred cijelim razredom. Fokusirati se na slova za nju je bila nemoguća misija, oči su joj bježale i jednostavno se nije mogla koncentrirati da to ide onako glatko i tečno.
Profesori tada nisu ni znali koliki postotak vida imam i kakva mi je dijagnoza. Znala sam se praviti da prepisujem s ploče u bilježnicu, a da zapravo nisam vidjela pročitati što piše pa bih nakon sata zamolila kolegicu da mi posudi bilježnicu pod izlikom da nisam stigla prepisati - prisjeća se Ana dana provedenih u školskim klupama i nastavlja:
- Znalo mi se dogoditi i da sjednem u krivi bus, a kad je krenula vožnja, bilo me sram pitati kamo bus ide, pa sam se vozila i vraćala – prisjeća se Ana. Tad, a i danas, mnogi su se na ulici okretali za njom i govorili “gle ovu’’... No ona se danas s tim dobro nosi. Snagu pronalazi u obitelji, koja joj je oduvijek bila najveća potpora.
- Nikad me nisu gledali kao osobu s invaliditeom, a da me netko danas pita bih li, da mogu, htjela biti ro
Priznaje da joj je do otprilike 18. godine bilo jako teško, i emotivno i fizički, a onda se dogodio preokret. Prihvatila je sebe baš onakvu kakva ona jest, bez ikakvog uljepšavanja.
- Kad sam prihvatila albinizam kao svoj blagoslov, a ne kao hendikep, počelo je predivno putovanje. Svi su mi govorili kako zbog lošeg, gotovo nikakvog vida, neću moći fotografirati, voziti bicikl i planinariti, a ja upravo to danas vrlo uspješno radim – hrabro govori Ana, koja nakon završene srednje škole nije htjela ići na daljnje školovanje jer je htjela pobjeći od vrtloga boli i svih negativnih emocija koje su je dotad pratile.
Ubrzo nakon završetka škole počela je raditi u firmi u kojoj je zaposlena i danas. Najprije je radila u skladištu, a onda su njezini poslodavci prepoznali njezinu kreativnost i sposobnost pa danas vodi odjel marketinga. Uz to fotografira, osvojila je mnoge planinske vrhove, a na biciklu godišnje napravi i više od 15.000 kilometara. Redovito koristi naočale za čitanje, posebne naočale za računalo, posebne za svakodnevnu uporabu te naočale s kojima vozi bicikl i planinari. Želja joj je kupiti posebno računalo s kojim bi mogla konačno čitati knjige, ali i napisati jednu o životu s albinizmom.
- Iako bi mnogi na mojemu mjestu pokleknuli i odustali od života, kod mene to nikad nije bila opcija – zaključuje Ana.