Ovaj mjesec u kojem je Hrvatska postala viceprvak svijeta u nogometu stvarno nije bio normalan. Jako sam sretan zbog finala. Neću lagati, posljednjih tjedana su me adrenalin, alkohol i euforija neprestano drmali. Svjetsko prvenstvo u Rusiji cijeloj je naciji došlo kao svojevrsni kolektivni godišnji odmor, na kojem smo unisono odlučili barem na mjesec dana zanemariti sve probleme i nevolje i fokusirati se samo na Lovrena i ekipu te njihovu odiseju u Rusiji. Nogometaši su nam zauzvrat ponudili posve novo značenje riječi “neopisivo”.
Volim nogomet. Unatoč pojavi ruskih oligarha, američkih i kineskih tajkuna te arapskih šeika koji su pokupovali sve igrače te ih skoncentrirali u nekoliko biznis-klubova pritom nabijajući igračima astronomske cijene, ova prva ljubav nikad nije iščezla. Oazu u tom megalomanskom cirkusu predstavljala mi je reprezentacija. Sve do ovog Svjetskog prvenstva vrijeme sam računao po onoj “francuskoj” 1998. Egzistencijalno sam doživio dva Thuramova gola u polufinalu 1998., a da o onoj kobnoj noći na Prateru 2008. i ne govorim. I dan-danas sanjam Semira Sentürka. No kad je riječ o reprezentaciji, ima i tu puno nekih stvari koje mi se ne sviđaju. Naravno da mi nije drago što su neki igrači, koji su javno lažno svjedočili u prilog najvećemu mafijašu našeg vremena, bez ikakvih problema u utorak na glavnom zagrebačkom trgu glasno poveli pjesmu “Čvrsta ruka i poštenje, budi čovik, to je dika…”.
Ali ne navijam za Hrvatsku zbog Mamića i ostalih štetočina i ne dopuštam kriminalcima da nam i to otmu i uprljaju. Pored kvalitetnog nogometa, kojeg su Modrić & Co. prezentirali, važniji su jedinstvo, pozitivna energija i entuzijazam. Još vjerujem da je ovo prilika za novi početak. Ako uzmemo u obzir i euforiju, i nacionalni ponos, i činjenicu da je Hrvatska, barem na nekoliko dana, bila spontano ujedinjena i da sve to može proizvesti jedan novi elan u borbi za bolju Hrvatsku, onda je ovo srebro vrednije od zlata. Prije prvenstva pratio sam intervju s jednim studentom iz Egipta koji je bio oduševljen činjenicom da je njegova reprezentacija dio svjetske nogometne elite u Rusiji. Stvar je u tome da mnogi nisu nikada doživjeli (a vjerojatno ni neće) da njihova reprezentacija nastupi na jednom Svjetskom prvenstvu, a kamoli da dođe do finala, a Hrvatska je u 20 godina osvojila već dvije medalje.
Kormilar hrvatske srebrne lađe iznenađujuće je normalan čovjek. On je toliko normalan da to izaziva čuđenje šire javnosti. Iako je oduševio javnost izravnim pristupom, jasnim i preciznim analizama i objašnjenjima svojih poteza te tehnološkim inovacijama (slava ti, Marc Rochon!), ono po čemu ću ga pamtiti je poniznost. Poniznost je riječ koja je iz javnosti odavno iščezla. Riječ koja je nepoznata svima onima kojima bi njena srž trebala biti svakodnevica. Iako Dalićeva poniznost ima duboko vjersko značenje, ona se prelijeva u sve pore ljudskog života. Poniznost ne znači samo uvidjeti vlastita ograničenja i mogućnosti; poniznost ne znači samo poštovati druge i njihove sposobnosti i dostignuća…
Poniznost se sastoji u prepoznavanju vlastite uloge u svijetu. Zlatko Dalić je na samom startu naglasio: “Ja neću ove igrače učiti igrati nogomet. Svi su oni vrhunski igrači i svjesni su toga. Moj zadatak je nešto drugo”. I on je svoj zadatak fantastično detektirao i još ga bolje odradio. Ne mogu se, nažalost, oteti dojmu da bi Hrvatska sad bila (barem) europski viceprvak da je na čelu reprezentacije u Francuskoj 2016. bio iole kvalitetniji izbornik i trener. Zato ću Šukeru i Mamiću teško oprostiti nesretnog Antu Čačića.
Kad sam već kod Ante Čačića, mišljenja sam da dvadeset i treću srebrnu medalju treba poslati finskom igraču Pyryju Soiriju, koji je, zabivši gol Subašiću na Rujevici u 90. minuti kvalifikacijske utakmice za SP, prouzrokovao konačnu smjenu Ante Čačića i dolazak Zlatka Dalića.
Soirijev gol je vjerojatno jedan od najvažnijih golova u posljednjih dvadeset godina hrvatske reprezentacije i hvala mu na tome.
No kao i uvijek u životu, ni ovdje nije sve savršeno. Iako su iluzije divne, svejedno ih se moramo riješiti. Jedna od naših iluzija je ta da smo “mi” nešto osvojili. “Mi” nismo ništa osvojili. Koliko god mi sebi utvarali neke zasluge i držali da je teže na TV-u gledati penale nego ih uživo pucati i(li) skidati, varamo se. Jer 22 Hrvata su osvojila srebro na SP-u i učinili nas ponosnima, ali nam istodobno pokazali da je uz pravi pristup sve moguće.
>>>>Cijeli tekst pročitajte u novom broju tjednika Express.