Bio sam igrač i trener NK Bukovica. Zaigrao sam na prvoj utakmici 1969. godine, a igrao sam i kad smo postizali velike uspjehe, kad je klub mjesne zajednice zaigrao u Hrvatskoj jedinstvenoj ligi 1982. godine. Mali klub bio je čudo i postao je hit! NK Bukovica bila je stalni član Dalmatinske lige, napredovao je i preko toga, ali za veće izazove nedostajalo je novaca. Postao sam trener NK Bukovice 1985. godine s prilično dobrom ekipom. U to vrijeme je došlo do reorganizacije liga pa smo preko prvog mjesta u Dalmatinskoj ligi sjever, ušli u Hrvatsku ligu jug. Na tribinama je znalo biti po pet tisuća ljudi, a gostovao nam je čak i prvi tim Hajduka, 1979. i 1981. godine, kazao nam je Željko Traživuk (68) koji je trener malog kultnog bukovičkog kluba bio do 1988.
- Otada više nisam bio u sportu, a počeo je i taj nesretni rat. Ali zato smo za ovogodišnju 50. obljetnicu postojanja kluba htjeli da nam baš dođe Hajduk. Nažalost, nisu se mogli organizirati pa smo na koncu veterane NK Bukovice podijelili u dvije skupine, Crvene i Bijele, a sudio nam je sudac iz tadašnjih vremena, Stanko Ožaković. Ja sam bio selektor oba tima, a dobili su Crveni 2:1. Revijalna utakmica bila je 16. kolovoza, skupilo se 400-tinjak ljudi na tribinama, a došao nam je čak i igrač iz Australije, i to samo zbog utakmice. Bilo je stvarno lijepo. Mislili smo okrenuti vola, kao što smo to činili nekoć, ali se pokazalo da je jednostavnije s janjcima i prasetinom - priča nam Traživuk.
On je bio jedan od inicijatora proslave te je njegovo ime ispod dopisa kojim se od Općine traži novac. Načelnik Kistanja Goran Reljić bio je zadnji predsjednik kluba NK Bukovica, stoji u dopisu. Htjeli smo i s njim razgovarati, ali nam je iz Općine rečeno da je otišao na put s poslovnim partnerom i da neće razgovarati ni telefonski.
Naime, u sklopu proslave tiskana je i monografija NK Bukovice, što je platila Općina. No, tiskana je samo na ćiriličnom pismu, što su mnogi zamjerili i to najviše, kako nam kažu, mještani srpske nacionalnosti. U osjetljivom suživotu na bukovačkom području, ljudi ne žele podjele.
- Ja sam se držao sportskog dijela i u monografiju se nisam htio petljati. Autor monografije, koji je bio član uprave kluba, htio je isključivo ćirilicu. Rekao sam mu da to nije u redu, da smo bili dalmatinski klub koji je igrao Dalmatinsku ligu i da bi to trebalo tiskati na latinici i ćirilici. Ali rečeno mi je da bi to bilo puno skuplje. Ali zašto onda nisu stavili samo latinicu pa da svi razumijemo pročitati! Ograđujem se od toga i zamjeram to organizatorima jer nisam bio za takvo razdvajanje ljudi. Iznimno mi je, međutim, drago da je proslava uspjela i da je sve prošlo bez ikakvog incidenta, u finoj atmosferi - rekao nam je igrač i trener nekad slavnog bukovičkog kluba.
- Svi Kistanjci složili su se da je monografija trebala biti dvojezična. Ovo nikome nije drago. Sport spaja ljude, a ne razjedinjava i zato smo se bazirali na sportski događaj jer sport nas je uvijek vezao, a politici tu nema mjesta - zaključuje Traživuk.
Neki ljudi, koji su htjeli ostati anonimni, a dio su srpske zajednice, smatraju da neke stvari ne mogu biti slučajne, a slično drže i Hrvati iz zadarskog zaleđa, koji se boje da ih se želi uvesti u novo predratno stanje kako se ne bi bavili skupim životom i trošenjem proračunskih sredstava na zbrinjavanje 'uhljeba'.
Neki Kistanjci tvrde kako je, unatoč brojnim uspjesima kluba, slika s plakata izabrana da bi podsjetila na neka loša vremena.
- Baš ovaj plakat je postavljen na prostorijama Srpskog narodnog vijeća vezan za proslavu jubileja! Zašto je baš ova slika iz 1994. godine postavljena kao najava jubileja, a upravo ona, za razliku od drugih fotografija, nije vezana za nikakav uspjeh kluba? Zato što je to slika iz vremena kad je NK Bukovica pripadala fudbalskom savezu Krajine za vrijeme rata, i zato što je to slika kad je Bukovica igrala finale tkz. Kupa Svesrpskih zemalja s FK Kozarom iz Bosanske Gradiške. I što je pehar pobjedniku NK Bukovici uručio Mile Martić, predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine. To ne može biti slučajno! - kazao nam je Kistanjac te dodaje:
- Pa kako će sada suigrač i trener Traživuk poslati takvu monografiju kolegama igračima Hrvatima koji bi je htjeli imati i traže je? To je uspomena svih nas, a napominjem da ne bi bila jednojezična da nema blagoslov Općine. Oni su to financirali i bez njihovog pristanka to ne bi moglo biti tiskano samo na ćiriličnom pismu!