Slovenskog kantautora Zorana Predina (1958.) ne treba posebno predstavljati: glazbenik i pisac, intelektualac i mislilac, roker i šansonijer, romantičar i cinik, autor obožavanih ljubavnih balada, sarkastični šaljivdžija i nepopravljivi provokator, u više od 40 godina karijere Predin je bio i ostao autentično svoj, umjetnik prepoznatljive crnohumorne poetike, britka jezika i nekonvencionalna nastupa, autoironični glasnogovornik urbane kulture naših prostora, autohtoni kulturni antropolog bez dlake na jeziku. Objavio je dosad 41 autorski album i četiri zbirke uglazbljenih tekstova (“Praslovan”,”Sonček je”, “Brez kravate in vezalk” i “Poljub, ki riše ustnice”), skladao glazbu za filmove i kazalište, iskušao se u raznim glazbenim stilovima, od rocka, preko jazza, popa, šansone i folka do gypsy swinga i nastupao po cijelom svijetu.

Nakon zbirke anegdota “Druga žena u haremu” i zbirke kratkih priča “Glavom kroz zid”, u izdanju Frakture uskoro mu izlazi roman “Mongolske pjege”, povijesno-romantična pikarska avantura kojom se pjesnik i tekstopisac otisnuo u zrele spisateljske vode, u knjizi slojevite priče, pomno razrađene strukture, čitavim dijapazonom emotivnih registara i bogatim nizom dobro promišljenih likova uklopljenih u kompleksnu cinično-aluzivnu potku u kojoj prošlost i sadašnjost jedno drugome postaju crnohumorno blizanačko lice i naličje. U kakvoj su vezi turska osvajanja, nedavna jugoslavenska socijalistička prošlost i grad u Dalmaciji? Na koji je način nasljeđe Sulejmana Veličanstvenog povezano sa zrakoplovnom nesrećom na Korzici 1981.? Na kraju, koje veze ima prsten s očima? Uoči izlaska prijevoda njegove knjige na hrvatskom, koji potpisuje Jagna Pogačnik, s jednim od najvećih umjetničkih imena naših prostora razgovaramo o njegovom romanesknom prvijencu, glazbi, Sloveniji jučer, danas i sutra, ali pomalo i o stvarnosti koja nas okružuje zato što ionako, ako je vjerovati piscu, “samo fikcija može biti vjerojatna - stvarnost nikad”.

Express: Ova knjiga pisana je u jednom novom i drugačijem, čak bih se usudila reći književno zrelijem, ozbiljnijem registru od vaše prethodne, uglavnom ciničnim humorom protkane proze. Svako poglavlje neka je vrsta književnog produžetka, reference ili moguće interpretacije informativnog citata kojim počinje. Tu su i dvije paralelne priče koje se odvijaju u razmaku od 500 godina i na kraju spajaju u jednu. Koliko ste dugo promišljali ovaj roman? Što vam je bilo važnije, priča ili njezina struktura? Koliko su ove priče osobne?

Sve su priče osobne, intimne i istovremeno univerzalne: karakteri i sudbine imaju se sklonost ciklički ponavljati kroz povijest - ljudi vole, preziru, hvale, mrze i lažu na isti način. A kako znamo da svaka fikcija ima barem neke izvore u osobnom životu autora, i u ovom je romanu desetak posto autobiografskih crtica koje sam raspodijelio među svojim fiktivnim likovima. Kao i u kratkim pričama, u ‘Mongolskim pjegama’ volim stvarati nemoguće, ali zato ništa manje zanimljive i vjerojatne situacije između stvarnih povijesnih ličnosti i mojih izmišljenih junaka. Tu stvarni povijesni likovi žive s fiktivnima pa se tako u međusobno isprepletenim zanimljivim i neočekivanim situacijama dobro provode i loše završavaju. Kako sam svojevremeno radio puno glazbe za film, odabrao sam filmski jezik kao modus pričanja ove priče - roman sam pisao s idejom da ga se čita kao da se gleda film. Trebalo mi je gotovo pola godine da pažljivo osmislim priču, kojoj upravo struktura daje dodatni kredibilitet: pojedina poglavlja počinju citatima koji služe kako bi namjerno zaveli čitatelja, i koji ga tjeraju da čita dalje, a da bih održao dobar tempo, fizičke opise likova i prostora namjerno sam sakrio u dijaloge. Kritika je rekla da se roman čita u dahu. To je dobro.

Express: Vaše je pisanje lišeno ideologije, ali ne i ciničnog odmaka, ateist ste koji piše o vjeri, no nemam dojam da se u ovom romanu kritički bavite demagogijama ili donosite moralne presude?

Moj najveći spisateljski uzor je Dostojevski. Volim vjerodostojnu, dobru priču, provokaciju, crni humor i eros. Krimiće i znanstvenu fantastiku prepuštam drugima. Od književnosti tražim neku novu, originalnu dodanu vrijednost: način pričanja, izbor teme, dramaturgiju likova. I što je najvažnije: priča može biti bilo kakva, ali ne smije biti dosadna. To je kod pisanja moj osnovni kredo. Kao autor izdižem se iznad komentiranja ili bilo kakvog favoriziranja. To prepuštam čitatelju - bavljenje demagogijama bilo bi gubljenje prostora i vremena. No što se ateizma tiče, priznajem da se jako brzo pretvorim u agnostika čim mi se djeca razbole ili kad se zaljulja avion na visini od deset tisuća metara.

Express: Može li umjetnost u tom smislu za vas imati i terapeutsku ulogu?

Ne. U fazi pisanja, ja sam istovremeno i pacijent i terapeut. I vojskovođa likova kojima krojim sudbinu. Ipak, priznajem da se već dogodilo da mi je lik iz romana sam predložio kako bi on htio odživjeti svoj život. Svidjelo mi se pa sam njegovu ideju prihvatio.

Express: Posve suprotno od protagonista vaše popularne pjesme ‘Pridi k meni’, gdje strastvena ljubav ostaje romantični nedosanjani san, ovdje kao da ste odlučili gurnuti svoje likove ravno u ralje realizirane strasti - pa se odmaknuti i promatrati što će im se dogoditi i kako će završiti. Nepopravljivi romantik u vama povlači se pred okorjelim cinikom? Iako na kraju kao da namjerno malo umanjujete dojam, dodvoravate se čitatelju obećanjem optimističnije budućnosti... Trik pisca s figom u džepu?

Kantautor ostaje romantičar, dok je pisac cinik. Zajedno su zanimljivi, zabavni i duhoviti. I što je najvažnije, nisu dosadni. Slijedio sam misao da je svaka prava priča - ljubavna priča. No glavni naglasak stavio sam na odgovornost u ljubavnom odnosu u kojem nitko nije sam. Ako ne napraviš sve da bi realizirao ljubav, ne upropastiš samo sebe, nego uvijek i onog drugog, onog kojeg ne voliš dovoljno ili nemaš hrabrosti voljeti dovoljno. Nemaš muda, ako hoćete. U ljubavi uvijek dobivaju ili gube dvije osobe. Sebičnost nema opravdanja.

Express: Znači li to da vaši protagonisti nemaju muda, jer tako silno nastoje izbjeći preuzimanje odgovornosti, nekako umaknuti životu, skloniti se? Ili je njihova snaga upravo u njihovim slabostima?

Grozno, zar ne? Slabosti su slikovitije i zanimljivije od dobrih osobina. Koga dira priča o sretnom životu?!? Šalim se. Kombinacija različitih boja uvijek je izazovnija od monotonije jedne jedine. Osjećaji se kroz povijest nisu promijenili. Ljudi vole i mrze na isti način.

Express: Ljubav i mržnja u vašem se romanu perpetuiraju po transverzalnoj liniji prijenosa transgeneracijskih trauma. No ipak je to knjiga o snazi gena. Genetika ili odgoj?

Odgoj. Genetika obično služi za opravdanje tamnijih strana nečijeg karaktera. Osim u sportu. U sportu genetika ima ponekad i pozitivnu ulogu.

*Cijeli  intervju pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 5. ožujka