S djecom će se morati pričati o poplavi - bit će im lakše prebroditi traume. I ona su gledala suze roditelja koji su u nekoliko dana izgubili cijeli život. Voda je progutala njihove domove, osjetila su očaj, bespomoćnost odraslih i na svoj način sve to još proživljavaju.

Dječja psihologinja Gordana Buljan Flander upozorava da su i djeca itekako pogođena neviđenom katastrofom, što će u njima sigurno ostaviti dubok trag.

- Nakon što se pruži materijalna pomoć ljudima, u lokalnim zajednicama treba osigurati psihološku pomoć za djecu i to po vrtićima, školama i domovima zdravlja. Djeci je sigurno bilo strahovito bolno gledati teške trenutke svojih roditelja.

No ovako neugodne situacije zavrjeđuju objašnjenja. Roditelji moraju reći što se događa, i to jednostavnim riječima. Poplava ne smije postati zabranjena tema za djecu - kaže Buljan Flander.

U protivnom, ako odrasli budu izbjegavali razgovor o poplavi s djecom, psihologinja upozorava da bi to moglo prerasti u traumu koja izaziva neugodne osjećaje svaki put kad netko spomene poplavu. Stoga svakako treba pitati djecu kako se osjećaju i potaknuti ih na razgovor.

Savjeti: Poplave ne smiju postati tabu za djecu

Treba pričati - S djecom će se nakon poplava morati pozabaviti i psiholozi te im pomoći da pretresu emocije i razgovaraju o osjećajima. To će pomoći da djeca ne stvore trajne traume.

Plač i ljutnja - Ako roditelji primijete da dijete ima problema sa spavanjem, da je povučeno, osjetljivo, nervoznije ili plačljivije, to su znakovi traume i znak da dijete treba pomoć.

Regresija - Traume mogu izazvati regresivno ponašanje, a to je kad se jave problemi s već svladanim vještinama. Na primjer, kad dijete ponovno mokri u krevet, a ne nosi pelene.

Bolni gubitak - Djecu će možda zaboljeti to što su izgubili ljubimca. Roditelji ih nikako ne smiju tješiti da ne plaču i obećati novog ljubimca. I ona moraju otplakati svoj gubitak. Onda je lakše.