Moj ujak Ivan Kovačević poginuo je nakon pada Petrinje kraj zloglasne Vile Gavrilović. Bio je pripadnik ZNG-a od kolovoza 1991. godine, a sa svojih 20-ak suboraca upao je u četničku zasjedu. Zarobili su ih, a kako smo mi, obitelj čuli, prvo su ih prebili, zatim natjerali da trče prema šumi i potom po njima pucali.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Moja majka Blaženka (65) intenzivno je tragala za bratom. Vremenom se razboljela, a traganje za ujakom nastavila sam ja - otpočinje priču Anita Gulam Blečić (44). U vrijeme kad je njezin ujak Ivan nestao, bila je tek srednjoškolka pred upisom na fakultet, živjela u nekom svojem svijetu i uživala u svojoj mladosti.
Bio je dobar čovjek
- Moj ujak radio je u tvornici Gavrilović i Zboru narodne garde priključio se 5. kolovoza 1991. Nije bio oženjen, nije imao djece i živio je u Petrinji sa starijim bratom Josom. Sjećam se da smo brat i ja svake praznike provodili kod njih u Petrinji. Nestalog ujaka Ivana pamtim kao dobričinu, čovjeka koji se zaista jako volio šaliti. Bio je jako blizak s mojom mamom, uvijek su bili u kompi, oboje vedrog duha. Osim školskih praznika, ujake smo u Petrinji obavezno posjećivali jednom ili dva puta mjesečno. Nikad neću zaboraviti taj silan smijeh i šale koje su odzvanjale kućom. Moja majka i ujak prisjećali su se svojih anegdota i spački koje su radili kao djeca - prisjeća se Anita. Iako ne pamti posljednji susret i riječi koje je razmijenila s ujakom, taj trenutak ostao je duboko urezan u sjećanje njezine majke. Kako joj je ispričala, pri zadnjem susretu u Petrinji hvalio joj se puškom koju je zadužio kao pripadnik ZNG-a, što je s ponosom i stalno isticao.
- Mama i tata tog su dana od njega odlazili, a moj ujak Ivan stajao je na cesti i mahao im kao što nas je bezbroj puta do tada ispraćao. Mi smo živjeli u Zagrebu, gdje smo i čuli da je Petrinja pala 16. rujna 1991. godine. Iz priče smo saznali da su zarobili skupinu hrvatskih branitelja, a iako nismo imali čvrstih dokaza, pretpostavili smo da je ujak bio među tom skupinom branitelja koji su upali u četničku zasjedu - prisjeća se Anita. Vijest da je nekolicina branitelja uspjela preživjeti u obitelji je probudila nadu i vjeru da je i njihov Ivan među preživjelima.
Nisu ga identificirali
- Vrijeme je prolazilo, njega nije bilo, nije se javljao. Moja majka je u traženju došla do čovjeka koji je preživio taj masakr te joj je on potvrdio da je moj ujak bio među zarobljenima i da ga je vidio. Nakon te informacije u nama je tinjala nada da je zarobljen, da će ga razmijeniti, da nije među mrtvima i da će se kad-tad pojaviti. Međutim, kad se 1995. iskapala ta masovna grobnica kraj Vile Gavrilović, na posmrtnim se ostacima nije mogla raditi DNK analiza, nego su se posmrtni ostaci identificirali prema stvarima i odjeći koju su uz ostatke našli. No moja mama ga nije mogla identificirati, nije prepoznala ni jedan predmet koji bi mu pripadao. Iako je sa starijim bratom dala krv za DNK analizu, ni tu se nisu našle podudarnosti - pripovijeda Anita. Kad se uključila u potragu za nestalim ujakom, nije joj bilo lako suočiti se sa svim strahotama koja je čula tijekom traganja. Stojeći uz majku, s ponosom je slušala kako se ime njezina ujaka, hrvatskog branitelja, čita na popisu ubijenih branitelja na masovnoj grobnici kraj Vile Gavrilović i gledala kako prima spomenicu za njegovu požrtvovnost.
- Meni je drago da moj ujak ima status hrvatskog branitelja. Taj status ništa ne mijenja u našoj obitelji. Niti smo tražili niti ostvarujemo ikakva prava. Ponosna sam što je moj ujak bio čovjek, uzeo pušku, branio svoju kuću, svoj grad i svoju zemlju. I još je tako strašno ubijen - govori Anita. Priznaje da joj je bilo teško i mučno slušati priče preživjelih svjedoka egzekucije. U ustrajnoj potrazi uspjela je doći i do preživjelog iz tog masakra. Taj branitelj nije se sjećao njezina ujaka jer su zarobljenici prikupljeni odasvud i spojeni u jednu skupinu.
U Petrinji osjeća nelagodu
- Ispričao mi je da su pucali po njima te da je tom prilikom i sam ranjen pao niz liticu. Iznenada je na sebi osjetio mrtvo tijelo. Nije se mogao ni usudio pomaknuti. Bojao se i disati. Ni sam mi nije mogao reći koliko je dugo čekao da glasovi utihnu i četnici se raziđu. Kad je shvatio da je mirno, polako se izvukao ispod trupla i kroz šumu uspio doći do hrvatske vojske - svjedoči Anita. Povjerava da joj je jako teško odlaziti na spomen-obilježje te masovne grobnice kraj zloglasne Vile Gavrilović. Bez obzira na godine koje su prošle, osjećaj joj je uvijek isti - ružan i nelagodan.
- Prvi put u Petrinji sam nakon rata bila tih godina kad sam se uključila u potragu za ujakom. Teško je, pretužno doći tamo, a kroz glavu ti prolaze misli kako je to tad bilo, što su ti nesretni ljudi proživljavali i kako je strašno natjerati ljude da trče, pritom pucati po njima, a prije toga ih prebiti. I baš zato ne volim odlaziti u Petrinju. Dok je još intenzivno tragala za bratom, moja je majka obilazila udruge i Crveni križ te ga pokušavala naći na sve načine. Eto, prošao je rat, prošle su i godine, ali mojeg ujaka još nema - zaključila je Ivanova nećakinja Anita.