Još nismo ništa bliže kupnji izraelskih F-16 nego što smo bili prije srijede i objave da je američki State Department pokrenuo proceduru odobrenja prodaje borbenih zrakoplova Hrvatskoj. Kongres ima 15 dana za bilo kakve prigovore na dogovorenu prodaju, što može sve vratiti na početak. SAD odobrava prodaju naoružanja svojim partnerima kroz sustav za prodaju vojne opreme (Foreign Military Sales, FMS).
Kao dio prodaje stranim državama kupci moraju pristati da će tražiti pismeno odobrenje američke vlade prije bilo kakve prenamjene, modifikacije ili daljnje prodaje vojne opreme nekoj trećoj državi ili kupcu, opisali su iz američkog veleposlanstva.
Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća SAD je odobrio tisuće takvih zahtjeva za tzv. Third Party Transfer (TPT), koji su se odnosili na sve od prodaje streljiva pa do velikih složenih obrambenih sustava.
Takva preprodaja vojne opreme tretira se transparentno, u skladu s interesima američke vanjske politike, s ciljem da se zaštiti integritet sustava naoružanja i da se osigura osjetljiva vojna tehnologija. U sklopu tog procesa zahtjev za TPT može potaknuti dodatno preispitivanje u Kongresu ako vrijednost vojne opreme prelazi određeni iznos.
Kad se odobrava takav zahtjev, SAD obično traži od svojih partnera da vojnu opremu američke proizvodnje koju su nabavili kupnjom od SAD-a ili kroz neki drugi program vojne pomoći vrate u izvorno stanje ili da uklone s nje bilo kakve dodatke koje je država kupac instalirala. Osim toga, SAD često surađuje s državom koja je izvorni kupac kako bi se osiguralo da su vojnu opremu prije daljnje prodaje prikladno pripremile ovlaštene osobe.
Cijeli proces nalaže da je odgovornost za razumijevanje tih zahtjeva na državi koja želi prodati vojnu opremu američke proizvodnje trećoj strani, kao i za komuniciranje tih uvjeta zemlji koja od njih opremu želi kupiti. Iako američka vlada u pravilu ne komentira ciljeve i namjere svojih saveznika pri nabavi vojne opreme, možemo reći da u širem smislu SAD snažno podupire napore Hrvatske kao članice NATO saveza u njenim planovima modernizacije, uključujući kupnju aviona F-16 iz Izraela, navode iz veleposlanstva. Prve vijesti o nabavci novih zrakoplova počele su još tamo 2015. godine kad je objavljeno da hrvatsko Ministarstvo obrane razmišlja o kupnji rabljenih F-16 iz SAD-a ili novih Gripena iz Švedske.
U priču su se gotovo odmah uključili i Izraelci jer su tu vidjeli idealnu priliku za prodaju starih zaliha kao pripremu za dolazak novih borbenih zrakoplova posljednje generacije.
S ikakvim konkretnim odlukama odugovlačilo se sve do kraja prošle godine, kad je premijer Andrej Plenković najavio da pristigle ponude temeljito razmatraju. U javnost su već procurile informacije da je izraelska ponuda ocijenjena najpovoljnijom, i to ne samo zbog cijene nego kompletnog paketa suradnje na gospodarskom i geopolitičkom planu.
Riječ je o zrakoplovima isporučenima početkom devedesetih godina u sklopu Peace Marble III operacije modernizacije izraelske vojske. U međuvremenu su svi ti zrakoplovi ekstenzivno modificirani, pa tako jednosjedi F-16C koriste jako puno izraelske elektronike, za razliku od standardnih, Lockheedovim sustavima opremljenih, američkih F-16C. Koliko su opsežne modifikacije, najbolje pokazuje maksimalna težina zrakoplova pri polijetanju.
Američke varijante teške su oko 19 tona, a izraelska varijanta nekoliko je tona teža, pa tako neki izvori navode da je riječ o dvije i pol tone, a drugi izvori kažu da je riječ o gotovo pet tona.
Kako je sigurnosni analitičar Nedžah Ahatović u tekstu za Express opisao, izraelski lovci su nakon modificiranja imali veću nosivost ubojitog materijala za 2 tone u odnosu na originalnu američku letjelicu, što je postignuto radikalnim redizajnom krila i osnovne aerodinamičke konstrukcije.
Mnoge druge modifikacije su napravljene na elektroničkoj opremi, na naoružanju i nišanskoj opremi, na navigacijskoj opremi, na kritičnim dijelovima mlaznog motora, na podvozju, dakle gotovo na svim vitalnim sistemima za funkcioniranje letjelice.
Sve modifikacije radila je izraelska namjenska industrija uz transfer tehnologije iz SAD-a, uz značajna poboljšanja koja su plod rada izraelskih inženjera.
Ovako modificirane letjelice u realnim borbenim uvjetima pokazale su za 100% povećane borbene mogućnosti i elastičnost uporabe iako su troškovi po jednom letu i dalje ostali vrlo visoki. Primjerice, od 67 potvrđenih zračnih pobjeda ostvarenih na lovcima F-16 u dosadašnjoj 35-godišnjoj borbenoj uporabi ovih aviona, 47 su ostvarili izraelski piloti.
Među najvažnijim suradnicima u svim tim silnim modifikacijama bila je kompanija Elbit Systems iz Haife, koja odlično surađuje i s američkim ministarstvom obrane preko svojih podružnica u SAD-u, gdje su radili na preinakama portugalskih F-16 prodanih Rumunjskoj prije nekoliko godina. Isti ti zrakoplovi dobili su dogradnju u američkim tvornicama prije prodaje, pa baš i ne možemo s apsolutnom sigurnošću govoriti da je problem u ugrađenoj tehnologiji.
Pomalo cinični pogled na svijet rekao bi da su iznimno moćni lobisti američkih proizvođača oružja utjecali na Bijelu kuću i američke političke čelnike kako bi zaradili više novca.
Na uzorku od 12 zrakoplova za potrebe Hrvatskog ratnog zrakoplovstva to i nije golem iznos. Okvirnom računicom na temelju ugovora SAD-a i Slovačke, gdje će Slovaci kupiti 16 novih F-16 po cijeni od stotinjak milijuna dolara, a Hrvatska kupuje izraelske Barake po cijeni od četrdesetak milijuna dolara, vidimo koliko je značajna razlika u cijeni.
Spomenutom računicom dolazimo do četiri milijarde kuna samo u Hrvatskoj. Nama je to ogroman novac, Lockheed-Martinu je to sitniš koji zagube u namještaju, da malo pretjeramo. Izrael bi tako mogao lako plasirati i stotinjak rabljenih F-16, pa bi time Lockheed Martin izgubio stotine milijuna dolara, pogotovo kad uzmemo u obzir da su za hrvatski dogovor već sad zainteresirani Rumunji i Bugari.
Druga mogućnost je da SLEP, program modernizacija i produljenja životnog vijeka zrakoplova u tvornicama proizvođača Lockheed-Martin, stvara određene trzavice između Izraela i SAD-a. Izrael, prema svemu sudeći, tvrdi da tolike dogradnje nisu potrebne. Amerikanci se, naizgled, baš i ne slažu s tim.
Hrvatska planira koristiti te zrakoplove do 100 sati godišnje, što je nekakav minimum prema standardima NATO-a, a shodno tome bi imali još tridesetak godina korištenja nakon prolaska SLEP-a.
Express je već ranije pisao da je sve detaljno dogovoreno između Hrvatske i Izraela, i to u desetak točaka sporazuma dviju strana. Osnovno je to da se Izrael obvezao isporučiti Republici Hrvatskoj avione F-16 s točno određenom opremom. Što znači da sve moguće obveze i dogovorne sporazume s trećom stranom mora riješiti izraelska strana. Republika Hrvatska i MORH s tim dijelom ugovora nemaju ništa.
- Ako ministar Krstičević ne bude imao sasvim čistu situaciju oko ugovora, neće biti kupnje aviona. To je tako jednostavno - rekao nam je izvor dobro upoznat sa svime što se zbiva oko kupnje izraelskih F-16.
Ministar obrane Damir Krstičević će, dakle, premijeru i državnom vrhu, ako se tako budu razvijale stvari, preporučiti da se zahvalimo Izraelcima i tražimo druge solucije. Nikakva polovična rješenja s izraelskom stranom ne dolaze u obzir.