Ogier Ghiselin de Busbecq bio je zanimljiv, pomalo ekscentričan čovjek. Rodom Flamanac, zanimanjem diplomat, bio je u službi triju austrijskih monarha. Vrhunac karijere doživljava 1554, kada ga Ferdinand I imenuje za poslanika u Osmanskom carstvu, kojim tada vlada Sulejman Veličanstveni. Ogier Ghiselin bio je znatiželjan čovjek, pisac, putopisac i kroničar, bio je sveznalica, strastveni sakupljač svega i svačega, ljubitelj umjetnosti, travar i strastveni proučavatelj svekolike flore i faune. U Turskoj je sveukupno boravio sedam godina, uspio je dogovoriti razgraničenje carstava u Transilvaniji, sastavio je knjigu “Turskih pisama”, koja je razmjenjivao s jednim ugarskim diplomatom, u kojoj je i popis riječi jednoga izgubljenog germanskog jezika kojim se govorilo na Krimu, a napisao je i neke od presudno važnih tekstova za proučavanje osmanskog dvora u šesnaestom stoljeću.

Ali Ogier Ghiselin de Busbecq u našu se privatnu povijest i životnu svakodnevicu upisao nečim drugim. Svome je prijatelju Charlesu de l’Écluseu, poznatijem po latiniziranom imenu Carolus Clusius, poslao sjeme, pa lukovice, cvijeta koji je prvi put vidio pokraj grada Edrinea, nama dobro poznatog kao Drinopolje ili Jedrene. Ogier prijatelju predlaže da taj cvijet pokuša pripitomiti i uzgojiti u njihovim nizozemskim zavičajima, jer su u njemu mnoge ljepote Orijenta. Tako i bi: Carolus Clasius kultivirao je tulipan, koji neposredno nakon njegove smrti, u vrijeme tulipomanije, najprije, poput zlata, postaje statusni simbol nečijega bogatstva i moći, a onda i jedan od upečatljivijih znakova na svjetovnom i kulturološkom ikonostasu jedne europske epohe koja, evo, traje do dana današnjega. Malo je znakova koji imaju snagu tulipana. Među njima od cvjetova još samo je ruža, s tim da je tulipan, vjerojatno, amblematski privlačniji, jer je od ruže jednostavniji. Tulipan kao da nije potrebno grafički stilizirati. On je dovršena stilizacija, kao da i nije s ovoga svijeta.

Tulipan je sav u priči. Pa je sva u priči i njegova povijest. Nakon što su ga Europljani po Carolusu Clusiusu kultivirali i već za sedamnaestog stoljeća stvorili nizove po bojama raznolikih tulipana, njihov uzgoj početkom sljedećeg stoljeća ulazi u modu među bolje stojećim Osmanlijama. Između 1718. i 1730. potrajat će kratko, ali vrlo upečatljivo političko i kulturno razdoblje turskog otvaranja i žive znatiželje za Zapad, koje će biti nazivano Doba tulipana ili na turskom: Lâle Devri. Vrijeme je to velikog vezira Damat Ibrahim paše, koji po Europi šalje svoje izaslanike da što više saznaju o zapadnom načinu života i o tome na koji se način državna moć i materijalno blagostanje prelijevaju u živi život. Doba tulipana potrajalo je kratko, ali često ga i danas zazivaju. Pojam je to koji je ušao u jezike Zapada, kao i u turski. Kao što je i tulipomanija postala termin iz ekonomskih znanosti.

Turski naziv za Doba tulipana, Lâle Devri, sugerira nam riječ koja se za cvijet tulipana koristi u srpskom, ali koja i u hrvatskom funkcionira kao sinonim: lala. Ta riječ je, vidimo, turcizam, kao što je i tulipan turcizam. Obje riječi su tuđe, premda su i naše, jer imaju dugo i živo iskustvo u hrvatskome jeziku, u govoru i u književnosti. Teško bi se moglo reći po čemu bi to, osim možda po frekventnosti u govoru, jedna riječ bila hrvatskija od druge. Tulipan dolazi od turske riječi tülbend, koja znači isto što i turban. Doista, cvijet tulipana podsjeća na turban s glave Sulejmana Veličanstvenog. Svakoga se travnja u Istanbulu, u velikom parku Emirgan, na europskoj strani Bospora, održava Međunarodni festival tulipana (Istanbul Lale Festivali). Ova se manifestacija održava kao podsjetnik čiji je tulipan cvijet - nije tulipan holandski, nego je turski! - premda bi nas mogao podsjećati i na međusobno razumijevanje Istoka i Zapada, ili na dvostruke, kompleksne, komplicirane identitete. Tulipan, doista, jest sto posto turski, orijentalni, istočni, ali tulipan je, doista, i sto posto holandski, europski, barokni cvijet. Ali nešto je u čovjekovoj glavi što mu ne da misliti da nešto (ili netko) može biti sto posto jedno i sto posto drugo. Premda su mnogi među nama upravo poput tog tulipana. Tko god je s razumijevanjem čitao pripovijetke i romane Ive Andrića, mogao bi to razumjeti.

Hrvoje Vojković je sretan čovjek, jer je zagrebački dečko. Da nije, da je recimo iz Travnika, zvali bi ga Tulipan. Taj bi mu nadimak ostao do kraja života i možda bi se, kako to često biva, prenio i na njegove potomke, koji bi se po njemu zvali Vojkovići Tulipanovići, ili samo Tulipanovići. Ono što je Vojković učinio ovih je dana, mjeseci i godina uobičajena stvar kod pripadnika hrvatske političke i društvene elite: europske novce tretirao je onako kako se unutar sloja kojemu pripada tretiraju javni novci ubrani od hrvatskih poreznih obveznika. Dosadašnja javno iskazana priča ne kazuje da je učinio išta što već nisu činile naše ministrice i ministri, ratni junaci, generali, poduzetnici… Dio je to tradicije koja traje, evo, već trideset i tri godine, a naročito se intenzivirala nakon kraja rata. Svi ti poticaji za poljoprivredu, stočarstvo, konjogojstvo, naročito taj novac koji se ulaže u gospodarski procvat Slavonije, žitnice hrvatske i hraniteljice, u golemoj mjeri su fiktivni i fikcionalni. To što ti dobiješ pare za ergelu konja, nipošto ne znači da ćeš je odmah i otvoriti. Konji su poput Rimčeva robotaksija, virtualna projekcija stvarnosti, čiji je smisao da ti odmah dobiješ novac, a sve ostalo će jednom u budućnosti biti. Ako bude. Kao što će i Elon Musk jednom kolonizirati planete Sunčeva sustava. On će to sigurno možda učiniti. Može li ono što je sigurno možda biti? Sve do pojave europskoga novca i europskih istražitelja pokazalo se da može.

Zašto se Hrvoje Vojković odlučio za tulipane? Zato što je trapav i naivan. Pa ih je onda, čitamo u novinama, navrat nanos sadio. U siječnju. A tulipani se, još od Clusiusovih vremena, sade u ranu jesen. Zlosretnik ih je posadio kada je napokon shvatio da europski javni novac nije isto što i hrvatski javni novac, pa da je Hrvatska stoput članica Europske unije. A možda je shvatio i to da tulipan nije robotaksi, jer on od sedamnaestoga stoljeća i od zreloga europskog baroka raste onako kako raste, i nemoguće ga je vratiti u virtualno stanje, u poduzetničku viziju i u imaginaciju.

Zašto su europski istražitelji posumnjali u Hrvoja Vojkovića? Zato što su oni po prirodi sumnjičavi, pa sumnjaju u sve i svakog. Zato što su potekli iz Uskoka, pa dobro znaju kako se hrvatske elite čisto rekreativno bave lopovlukom, ne doživljavajući uzimanje, ili, kako se to hrvatski kaže, “povlačenje” europskoga javnog novca nekim, ne daj Bože, kriminalom. Istina je uvijek u jeziku: ako je nešto “povlačenje”, onda je to poput povlačenja mreža na moru. Riba koju tako izvučeš ne obavezuje te na sadnju tulipana. I da, tulipani, to je nešto zbog čega su europski istražitelji posumnjali. Zašto bi netko uzgajao tulipane u Istri? A pritom Hrvoje Vojković nije neka od onih finih gospođa, umirovljenica, domaćica, floristica u slobodno vrijeme, kojima odmah procvjeta sve što zasiju i zasade. Čak i za potpunog kriminalističkog diletanta, silno bi sumnjiv bio svatko tko bi od Europe tražio novce za uzgoj tulipana u Istri. Pa tko je Vojkoviću pisao taj “europski projekt”? Zar mu nije mogao napisati nešto drugo? Recimo, novi korak u budućnost nakon Rimčeva robotaksija: robouber?

Tulipan je lijep cvijet, ali, za razliku od ruže, tulipan ružno i tužno vene. Oklembesi se i onemoća, padne mu glava, otpadnu mu latice. Tulipan istrune, usmrdi se i očas se pretvori u biootpad. Njegova ljepota je u urednosti, po čemu je tulipan europski cvijet. Cvijet bogatih i zadovoljnih, cvijet otomanskog dvora, u čije su bivanje upisane civilizacijske zrelost i strogost u ophođenju i postupanju. Ruža je, nasuprot njemu, i u svojim najraskošnijim i najprofinjenijim rodovima divlji cvijet. Ništa nije tako tužno i neprirodno kao ruže koje je čovjek nizom genetskih manipulacija lišio bodlji. Time ih je, naime, lišio njihova podrijetla i stvarne njihove prirode. Ruža je cvijet nastao iz drače i korova, iz onoga što je siromašno, divlje i netradicionalno. Ruža je cvijet bunta i otpora. Ruža je cvijet šarmantnog i strastvenog lopovluka. Nikada se Hrvoju Vojkoviću ovo ne bi s ružama dogodilo. Tulipani su opasniji od ruža, premda nemaju trnja.