Zabranimo sve što nas podsjeća na Jugoslaviju. Onda će biti lakše zaboraviti da je ikad postojala ta mrska tamnica naroda. Pjesma Bijelog dugmeta “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo” tek je mali, ali važan podsjetnik da moramo ustrajati u toj borbi od koje ovisi budućnost Lijepe Naše. Ima tu naravno i puno važnijih stvari. Npr. trebali bismo se što prije odreći Istre. Da nas ne podsjeća na (socijalističku) Jugoslaviju i njezine višegodišnje vojne i političke napore da tu regiju otrgne iz ruku Talijana. Trebali bismo pod hitno mijenjati i Ustav RH. Jer u njegovim izvorišnim osnovama svoj današnji državnopravni status dovodimo u vezu s pravnim dokumentima donesenima u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Trebali bismo, naravno, zabraniti i rad svih osnovnih i srednjih škola koje su izgrađene tijekom jugoslavenskog perioda. Drugim riječima, većinu škola u kojima se danas odvija nastava. Slično je s bolnicama i domovima zdravlja koji su tijekom Jugoslavije nicali kao gljive poslije kiše. Baš kao i danas. OK, po pitanju zatvaranja tvornica izgrađenih u spomenutom periodu već smo učinili golemi napor. A i u ono malo preostalih podsjetnika na jugoslavensko industrijsko naslijeđe ionako radi tek šačica radnika.
Trebalo bi zabraniti i spominjanje uspjeha Jugoplastike i Cibone u jugoslavenskoj košarkaškoj ligi, i posebno onih košarkaša koji su igrali za jugoslavensku reprezentaciju i ponosno stajali na postolju dok je svirala himna “Hej Slaveni”. Poput npr. Kreše Ćosića, Dražena Petrovića ili Tonija Kukoča. Uostalom, čemu se prisjećati košarke u vrijeme Jugoslavije kad hrvatska košarka i košarkaši postižu tako dobre rezultate. Naravno da iz školske lektire, ali i svih knjižara i knjižnica treba odmah izbaciti djela Miroslava Krleže, Vladimira Nazora, Ranka Marinkovića, Ivana Aralice i svih onih koji su najveće književne uspjehe postigli upravo u vrijeme Jugoslavije. Isto, tj. zabrana, bi se trebalo odnositi i na filmove poput “Tko pjeva zlo ne misli”, “H-8”, “U gori raste zelen bor”, “Vlak u snijegu”, serija “Malo misto”, “Velo misto”, “Prosjaci i sinovi”, “Smogovci”, “Jelenko”, kao i crtane filmove “Profesor Baltazar”, “Čudesna šuma”, “Mali leteći medvjedići”. Možda bi kao znak da mislimo ozbiljno Filmskoj akademiji u Hollywoodu trebalo vratiti Oscara koji je sa svojim “Surogatom” 1962. osvojio Dušan Vukotić. Uostalom, kao i u slučaju košarke, što će nam, kraj takvih i tolikih uspješnica hrvatske kinematografije, svi ti filmovi, serije, pa i Oscar iz vremena Jugoslavije.
Pod hitno bi trebalo zabraniti televizijsko i radio emitiranje hitova Miše Kovača, Olivera Dragojevića, Novih fosila, Parnog valjka, Azre i svih ostalih hrvatskih pjevača i bendova koji su kao jugoslavenske zvijezde nastupali po dvoranama od Vardara do Triglava.
Naravno, nakon što se obračunamo sa svime što nas podsjeća na Jugoslaviju treba ići dalje u prošlost. Jer ako je Jugoslavija bila tamnica za Hrvate, što je onda tek bila Habsburška Monarhija, tj. Austro-Ugarska. S obzirom na političko i ekonomsko izrabljivanje hrvatske zemlje i ljudi, treba se što prije odreći svih institucija (npr. sveučilišta, kazališta, muzeja...) čije su osnivanje omogućili Beč i Budimpešta, ali i svih ličnosti koje su iskazivale lojalnost austrijskom caru. Poput čitave plejade hrvatskih katoličkih biskupa ili npr. bana Josipa Jelačića. Onda na red dolazi rušenje svih onih srednjovjekovnih i novovjekovnih, romaničkih, gotičkih, renesansnih i baroknih građevina po jadranskoj obali i otocima koje su Bizantinci i Mlečani gradili bez da su lokalne Hrvate išta pitali, a kamoli od njih tražili dozvolu.
I tako, kad se obračunamo sa svim državama i režimima koji su politički, ekonomski i fizički uništavali Hrvate, trebalo bi svima postati jasno ono što nam neprestano pokušavaju objasniti braniteljske udruge. Da ustvari sve što se događalo prije 1990./1991. uopće nije vrijedno spomena. Podsjeća me to na Montipajtonovce i scenu iz filma “Brianov život” (Life of Brian) u kojoj skupina Židova planira pobunu protiv Rimljana. Naglasivši kako ih ovi samo iskorištavaju, židovski vođa (glumi ga John Cleese) upita prisutne: “Što su uostalom Rimljani nama ikad dali?”. Tada prisutni počnu nabrajati: vodovod, navodnjavanje, ceste, vino, javni red, zdravstvo, obrazovanje... Shvativši da mu plan nije uspio, vođa vidno iziritiran prekida nabrajanje i slavodobitno zaključuje: “Dobro, osim vodovoda, navodnjavanja, javnog reda, cesta, vina, zdravstva, obrazovanja, što su nam Rimljani ikada dali?!”. I kad je već pomislio da je raspravu stavio pod kontrolu, jedan tihi glas stavlja “točku na i”: “Donijeli su nam mir”. “Oh, peace - shut up!”, ljutito neželjenu diskusiju zaključuje vođa ove (židovske) braniteljske udruge.