Povijest je, još tamo od biblijske Babilonske kule, trajno obilježena megalomanijom. "Građanin Kane" Orsona Wellesa, po mnogima najbolji film ikad snimljen, započinje noćnim kadrovima koji pokazuju zapuštene ostatke velebne palače, u trenutku dok u njoj, na brdu, iza jedinog osvijetljenog prozora umire njezin vlasnik Charles Foster Kane, koji je svoje imanje nazvao Xanadu, po mitskoj ljetnoj rezidenciji Kublaj-kana, mongolskoga vladara iz 13. stoljeća. Kamera se voajerski uvlači u prostor. U jednom trenutku, što u cijelom ovom prizoru ostavlja najmučniji dojam, u kadru se ukažu dva patuljasta majmuna koji čuče na rešetkama kaveza od kovanog željeza. Wellesov film, pored svega drugoga što opisuje, govori i o limitiranosti novca i moći koja neizostavno ide uz njega. Iako nevjerojatno bogat, Kane ne uspijeva postati guverner i promovirati svoju drugu suprugu Susan u opernu zvijezdu. Na kraju umire sam, kao usamljeni starac, zatvoren u svoj dvorac.