Hrvoje Ivančić, hrvatski putopisac i dokumentarist, objavio je dokumentarac 'U raljama beskrajnog rata', snimljen prošle godine u DR Kongu. Kako kaže, rad na terenu bio je iznimno zahtjevan, što zbog ratnih okolnosti, općeg siromaštva i kompleksne pozadinske povijesti krvavih sukoba u ovom dijelu Afrike. 

Dokumentarac možete pogledati ovdje:

Ivančić kaže da je Kongo, nažalost, iz naše perspektive još samo jedna neuspjela afrička zemlja i još jedan krvavi kapilar na licu planeta kojeg zovemo Zemljom. 

- Dakako da situacija u srcu Afrike ne može djelovati direktno na nekoga iz Hrvatske, ali zapitajmo se: u vremenu kada su proizvodnja roba i njezina prodaja globalno premreženi, je li moguće da išta ostane izvan te mreže? Dakako da je nemoguće. I u tu sliku ulazi ovaj, ali i svi drugi ratovi koji se trenutno događaju u svijetu, a znamo da je svaki rat, ekonomski rat. Zato kroz tu prizmu treba gledati i rat na istoku DR Konga, točnije u pokrajini Sjeverni Kivu. S tim priča dakako nije upotpunjena, ona je pomiješana i s dugim nizom međuetničkih napetosti, s ratovima starim poput kulture same, a koji su vođeni zbog zemlje i resursa primarnih za život - kaže putopisac.

- Reći ćemo samo da se nakon Drugog Kongoanskog rata, koji je završio 2003., a odnio je po nekim procjenama oko pet milijuna života, sukob nastavio do današnjih dana. Kad bismo htjeli priču skroz pojednostaviti, rekli bismo da mala zemlja velike moći, Ruanda, vodi posrednički rat preko militantne skupine M23 u Kongu, a sve u svrhu izvlačenja izdašnih resursa kojima Kongo obiluje. Ruanda je, naime, nakon brutalnog genocida koji su učinili Hutui nad Tutsijima, krenula u osvetnički pohod nad prvima, koji su izbjegli (zajedno s dva milijuna civila) u Kongo. Osim što je prouzročila još jedan genocid, a o kojem se u Ruandi ne smije nikako govoriti, ona je pozicionirala svoje trupe u toj zemlji, započela s diktiranjem vlastima i, najbitnije, s izvlačenjem rudače. Od tad, militanti pod različitim imenom, ali s istom agendom i istim ljudima, destabiliziraju istok Konga. Oni su uglavnom sastavljeni od kongoanskih Tutsija, potpomognutih Tutsijima iz Ruande. Iako su najjača skupina na terenu, uz njih još djeluju i zloglasni islamistički militanti ADF, oko gradova Benija i Butemba i na desetine lokalnih grupa koje mijenjaju savezništva, ali u pravilu ih se većina bori za izbacivanje uljeza iz svoje države. Takve, mai mai skupine, su sastavljene od pripadnika lokalnih naroda za samozaštitu i najbliži ekvivalent njima bili bi partizani - pojašnjava Ivančić.

Sveopći kaos

Naravno, postoje i skupine koje eksploatiraju situaciju.

- U takvom sveopćem kaosu izvlače se koltan, kobalt i zlato. Kobalt i koltan se koriste u proizvodnji elektroničkioh uređaja dok zlato ima širu upotrebu, veću vrijednost i malu masu pa je samim time i metal koji se najlakše prenosi preko granice. Cilj militanata je zauzeti velike rudnike u Rubayi, ali također i ostale ako je moguće, koji su maleni i uglavnom se iskapanja vrše ručno. Također i svi ostali od desetine malih skupina iskapaju rudaču na svom terenu jer to im je uz reketarenje jedini način opstanka.

Nakon što se rudača preveze preko granice, u Ruandu (ili u Ugandu koja također ima svoje prste u pekmezu), ona se rafinira i šalje dalje u preprodaju preko zaljevskih zemalja i u Kinu. Bit svega, kao i inače u trgovini, je cijena: čim je niži input, veća je zarada. A niži input najčešće znači rat negdje u Africi - objašnjava Ivančić.

Nadrealna Goma

Dok je sa suprugom boravio u Gomi prošle godine i snimao po izbjegličkim kampovima, M23 su bili udaljeni tek dvadesetak kilometara od grada i držali su ga u poluokruženju. Jedini kopneni izlaz bio je onaj preko granice, u Ruandu. U večernjim satima mogle su se čuti detonacije, a jedne večeri bitka se vodila i u predgrađima.

- Koliko je Goma nadrealna i koliko je atmosfera Mad Max itekako realna, govori činjenica da normalan svijet vrata svojih kuća zatvara čim padne noć, malo nakon šest sati, jer ulične bande operiraju ulicama. Oni upadaju u kuće, kradu televizore, gorivo, hranu. Sve što može poslužiti za uzdržavanje i za preprodaju. Ljudi uglavnom žive u strahu ili su primorani moliti za dolar.

Iako se o Kongu može i mora govoriti puno, jer to je jedan od najvećih sukoba na planeti, on ostaje zanemaren i bačen u kut kao "još samo jedan divljački rat". Upravo narativ koji pomaže da se takve stvari i događaju. Hrvatska je, recimo, nekad imala i Institut za proučavanje Afrike, a danas gotovo da se u udžbenicima ne uči ništa o tom kontinentu, o njegovoj kulturi, ekonomiji i poziciji u 21. stoljeću - kaže putopisac.

Zaključuje da je dokumentarac bilo iznimno teško realizirati.

- Prvenstveno zbog toga jer odskačete od okoline, svak se pita jeste li vojnik, svećenik ili neka NGO služba. Reportera je na terenu malo jer službeno se u Kongo uopće ne može ući. I kad stanovnici vide stranca, koji dolazi iz jedne sigurne i prosperitetne zemlje, a on sam nije jeo danima, prva reakcija je upit da mu se nešto da, da mu se kupi hrana. U gradu na ulici vidjet ćete skupinu maloljetnika kako ispred vas kleknu i mole vas za komad kruha. Stresno je i ostavlja traga, ali na kraju dana i nameće pitanje: je li normalno da igdje na svijetu netko živi na ovaj način? - pita se Hrvoje Ivančić.