U Gazi su mi supruga i šestero djece. Imam pet kćeri i jednog sina. On je najmlađi, ima tek 10 godina, dok najstarija kćer ima 20. Možete zamisliti kakav im je ondje život bez vode, bez hrane, na njih svakodnevno padaju granate i bombe. Živimo na sjeveru Gaze, a sad se moja obitelj preselila na jug, smješteni su u školi. Njih 60 boravi u 30 kvadrata. Djeci treba higijena, imaju samo pet toaleta u cijeloj školi, u kojoj boravi stotine ljudi. Dva dana nisu dobili ni komadić kruha, ostale hrane nemaju. Kći kaže da su u prva tri dana rata mogli ići u one trgovine koje su ostale čitave u bombardiranju. Kasnije više nisu smjeli izaći iz škole jer mogu poginuti svakog trena. Voda koju imaju nije za kuhanje, nije higijenski ispravna, treba im čista voda i bojim se da će umrijeti ako ne od bombe, onda od bolesti ili gladi. Već su se pojavile neke bolesti kojih dugo nije bilo. Umirem svaki trenutak od brige, svaku sekundu koliko sam odvojen od njih i bojim se za njihove živote, zavapio je hrvatski državljanin Esame Elydy, koji se nalazi u Egiptu, u kojemu čeka izvlačenje svoje obitelji.