"Mislim da smo svi skupa premalo učinili da materijaliziramo veliki uspjeh. Prošlo je godinu dana a nismo se pomakli ni za milimetar, više se ne priča o stadionu, o ulaganjima, o drugim problemima koje nas muče, nismo iskoristili taj silan zanos i emocije, strast i domoljublje koji su nas krasili. Ostali smo tamo gdje smo bili prije godinu dana i to je velika šteta...." rekao nam je izbornik Zlatko Dalić na obilježavanju prve obljetnice najvećeg uspjeha hrvatskog nogometa u povijesti, osvajanja srebrene medalje na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.
Izbornik je gotovo iste riječi ponavljao u svim prilikama, i 2020., i 2021., ponavljao bi ih vjerojatno i danas da se nije umorio i da mu nije glupo ponavljati nešto što političari ili ne čuju, ili ih naprosto ne zanima. Porazno je da su prošle četiri godine, da nam novo Svjetsko prvenstvo ne kuca na vrata, a da se u međuvremenu u Hrvatskoj baš ništa nije promijenilo. U stvari je, stadioni su nam četiri godine stariji i derutniji, pa bi u skladu s tim i slogan na autobusu reprezentacije u Kataru mogao glasiti "Hrvatska – zemlja sjajnih nogometaša i derutnih stadiona"
Velike utakmice Dalićeva momčad danas može igrati još samo u Splitu, no i Poljud je vremešni četrdesetogodišnjak kome je nužna obnova. Derutni Maksimir dodatno je stradao u potresu i teško će reprezentacija na njemu zaigrati prije ozbiljne obnove. U Kantridu i Gradski vrt se ne ulaže još od kad je izgrađena Rujevica i započeta gradnja Pampasa, propadaju i stadioni u Varaždinu, Puli... I to je to, kad zbrojimo infrastrukturu na kojoj se mogu odigravati ozbiljne utakmice, knjiga je spala na jedno slovo, a hrvatski političari šute i ne rade baš ništa.
Ni Rujevica ni Pampas nisu nacionalni, nego privatni projekti. Nisu ih izgradili hrvatski političari, jer njih sport i sportaši očito uopće ne zanimaju, osim, naravno, kad se treba slikati s pobjednicima i medaljonošama. U tim prigodama su u prvim redovima. A zašto bi se i trudili, oni ne kisnu poput običnih navijača, oni ne gaze po blatu, ne moraju stajati u redovima pred montažnim kemijskim zahodima... Umjesto toga oni u prigodnim emisijama lamentiraju o potrebi izgradnje nacionalnog stadiona, kao da ne razumiju da hrvatskom nogometu ne treba nacionalni stadion, nego obnova i uređenje postojećih te izgradnja nekoliko kampova i manjih stadiona.
Što će nam još jedan suludi megalomanski projekt koji će zjapiti prazan veći dio godine, poput "rukometnih" arena koje ne služe ni rukometu, ni sportu, nego gotovo isključivo koncertima i sajmovima. Pogotovo nam ne treba još jedan kamen smutnje oko kojeg ćemo se svađati i dijeliti, raspravljati zašto je izgrađen baš tu, a ne negdje drugo, a nakon izgradnje još desetljećima istraživati tko je na njemu koliko "jamio".
I zato, umjesto bespotrebnog gubljenja energije u raspravama oko nacionalnog stadiona koji ne možemo i ne trebamo financirati i graditi, morali bi se koncentrirati na više manjih projekata, koji nema trebaju i koje možemo izgraditi, treba nam ono što su napravili naši najbliži susjedi. A ako mogu oni, možemo valjda i mi. Ako naši političari ne znaju kako, neka kopiraju njihov model, neka prepišu... Ako su mogli prepisati diplomske radove, mogu valjda i model izgradnje sportske infrastrukture.