Imamo dvije vijesti. Najprije loša. Nećemo uspjeti. Du du du, nema nam pomoći…

Šalu na stranu, ozbiljna analiza doista vodi prema zaključku da ćemo nastaviti istim putem još godinama. Prvo, u Hrvatskoj se – ovaj uvid dugujemo dr. Borisu Podobniku – formirala moćna, nesavladiva koalicija nesposobnih.

Oni drže vodeće stranke, javna poduzeća, sudove, oni nameću pravila igre, određuju kadrove, kriterije podobnosti i nepodobnosti. O tome tko će pobijediti na natječaju za Miss ne odlučuje ljepota nego žiri, rekao je jednom neki američki ekonomski genij. Na svim važnim mjestima u nomenklaturi su odabrani ljudi, koji će gurati sebi slične. Tu dolazimo do drugog mjesta analize.

Svi oni kojima se ovo stanje ne sviđa i spremni su natjecati se u ozbiljnijoj ligi odlaze na Zapad ili Sjever. Tako se u Hrvatskoj rješava problem nezaposlenosti; oni koji odlaze (treće) šalju stotine milijuna eura tzv. doznaka i time održavaju socijalni mir u zemlji.

Četvrto, Hrvatska će u dogledno vrijeme dobiti milijarde Covid-19 eura, koji će ojačati kleptokratski, klijentelistički sustav, a on će osigurati još veću moć šefu vlade i HDZ-a.

Peto, dodatnih 600 milijuna eura za obnovu Zagreba bit će strašno oružje u rukama zagrebačkoga gradonačelnika, bez obzira na tko će formalno držati ključeve blagajne. Uz ovakve politike nečinjenja i oslanjanja na doznake, Hrvatska će postati zemlja ugodnog života za zaposlenike dijela javnog sektora, vlasnike apartmana, korisnike EU subvencija, političare i mafiju. Ostali će bježati, a oni koji ostaju ovdje sigurno se neće “množiti i napučivati zemlju”. To je cijena koju ćemo platiti za nečinjenje.

Pretvoriti ovakvu zemlju u golemi starački dom i utočište rentijera smrtni je grijeh struktura, ali i onih koji ih biraju. A sada dobra vijest: uz ovakve resurse nećemo ni propasti, samo ćemo propadati.

Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine…