"Podsjećam da nismo neutralni ili nesvrstani, članica smo NATO saveza i Europske unije", objašnjavao je premijer Andrej Plenković na samom početku ruske agresije na Ukrajinu.

"Hrvatska je", dodao je tada, "na pravoj strani povijesti i morala, hrvatska Vlada ima informacije i zdravi razum".

Jučer je Plenković, objašnjavajući glas Hrvatske protiv rezolucije UN-a o prekidu vatre i zaštiti civila u Gazi, posegnuo za istom formulacijom. "Hrvatska nije neutralna ni nesvrstana", kazao je, uz znakovit dodatak:  "Nego treba zauzimati principijelne stavove".

I sad više nije jasno što Plenković želi reći.

Pripadnost bloku

Ako Hrvatska nije neutralna ni nesvrstana, znači da će se prikloniti nekom bloku, državi ili asocijaciji, te slijediti njihovu politiku. U Ukrajini je na strani NATO saveza i Europske unije, kao i SAD-a, u situaciji koja je bila mnogo jasnija iz perspektive razlikovanja žrtve i agresora.

Tada je Plenkoviću bilo mnogo jednostavnije pozivati se na "pravu stranu povijesti, moral i zdravi razum".

No sada se Hrvatska našla u društvu tek 14 zemalja koje su glasale protiv rezolucije o prekidu vatre i zaštiti civila, svrstajući se uz Izrael i SAD. No ako je to učinila zato što "nije neutralna ni nesvrstana", nego je izrazila svoju pripadnost jednom političkom bloku ili strani u sukobu, zašto se Plenković morao pozivati na "principijelne stavove"?

Za principe se obično hvataju oni koji žele opravdati svoju neutralnu i nesvrstan u poziciju. 

Ostali se svrstavaju uz svoje saveznike ili političke blokove, pa čak i pod cijenu toga da pritom žrtvuje vlastite principe.

Principi kao opravdanje

Recimo, kad bi se netko doista želio zauzimati za "principijelne stavove", tada bi najlakše rješenje bilo prihvatiti rezoluciju (ili barem ostati suzdržan) kojom se traži zaštita civila i prestanak ubijanja. Pa i pod cijenu toga da se bude neutralan i nesvrstan, pa čak i da se naljuti saveznike poput Izraela i Amerike.

Učinile su to mnoge članice Europske unije i NATO saveza.

Plenkovića su, međutim, njegovi principi natjerali da se postroji uz Ameriku i Izrael (i Mađarsku i Maršalske otoke) te da odbije rezoluciju kojom bi se pozvalo na primirje i prestanak ubijanja. Za to mu ne trebaju principi.

Plenkoviću bi, dakle, principi trebali jedino onda kad bi želio opravdati svoju neutralnost ili nesvrstanost. U svakom drugom slučaju, jasno je da se svrstava na jednu stranu u sukobu, uz jednu velesilu, jednu asocijaciju...

Prava strana morala

Ako se nakon agresije na Ukrajinu premijer hvalio da je Hrvatsku svrstao na "pravu stranu morala", tada je isto to trebao učiniti povodom rezolucije UN-a. Jer prekid vatre i zaštita civila primarno spadaju u moralnu kategoriju. Upravo iz moralnih, a ne političkih, strateških ili vojnih pobuda, trebalo je glasati za rezoluciju o zaštiti civila.

Zaštitu civila u Izraelu, kao i zaštitu civila u Gazi.

Ili makar ostati suzdržan.

Ispala iz bloka

Hrvatska je, kao članica Europske unije, glasala mimo volje većine njezinih članica. Hrvatska je, kao članica NATO saveza, glasala uz lidera tog saveza, ali ne i uz većinu ostalih zemalja. Jer ona, eto, "nije neutralna ni nesvrstana". Ali svojim glasom ostavila je dojam kako želi zapravo biti neutralna i nesvrstana, nasuprot većini članica NATO-a i EU-a. 

Što će Plenkoviću onda principi? Zašto se želi sakriti iza njih?

I ako je na primjeru Ukrajine pokazao da je "Hrvatska na pravoj strani povijesti", u slučaju rezolucije UN-a njegova strana povijesti ostala je prilično tanka.

Možda bi ta famozna neutralnost i nesvrstanost, u obliku suzdržanosti prilikom glasanja o rezoluciji, bila mnogo korisnija. Ne samo za Hrvatsku.