U svojih 14 godina radnog staža u Dubrovniku prošao sam jako puno pizzerija, te se čak i okušao i kao vlasnik. Dvije godine sam bio suvlasnik jedne pizzerije, ali 'ubili' bi me svim porezima i nametima naše države te mi nije ostajalo dovoljno da bi se isplatilo za količinu stresa kojem sam bio izložen, ispričao je za Dubrovački dnevnik pizza majstor iz tog grada. Sreću je, kao i brojni Hrvati, potražio u Irskoj.
- U Dubrovniku, ako si samostalan i ne želiš živjeti na grbači roditelja, moraš prvenstveno puno novca izdvojiti za stan. Za početak vam treba oko tri tisuće kuna za stan pa recimo i tisuću kuna za režije. Ispod sedam tisuća kuna ne možete preživjeti. Ali za razliku od većine Hrvata u Irskoj ja nisam došao radi novca već zbog boljeg života i više slobodnog vremena - objasnio je.
- Našao sam posao pet dana nakon dolaska u dosta popularnoj pizzeriji, koja ima sedam objekata u Dublinu. U roku od šest mjeseci sam dobio prvo povećanje plaće plus bonus od 500 eura za vjernost firmi, a nakon deset mjeseci postao sam zamjenik šefa kuhinje. Jednostavno, čovjek se ovdje osjeća cijenjen za svoj rad - kazao je i dodao kako nisu samo novac i posao presudni.
- Irci žive u sadašnjosti i gledaju samo budućnost i stvarno sam se odmorio od naših tema o ustašama i partizanima i vječitom vraćanju u prošlost - objasnio je i rekao kako se ne misli vraćati.
- Ovdje sam dobio sina i sigurno mu mogu pružiti život kakav nikad ne bih imao u Hrvatskoj. Nekad ti fale obitelj i prijatelji, ali zbog saznanja da svako ljeto mogu doći na odmor lakše mi pada odvojenost - zaključio je Dubrovčanin za Dubrovački dnevnik.