Sirijac Radwan Joukhadar (64) u Hrvatsku je došao kao student iako ni riječi nije znao prozboriti. No smatra da ga je sam Bog poslao ovamo jer je se Hrvatska za njega pokazala savršenom za osnivanje obitelji i poslovni uspjeh. 

- Bila je to sudbina. Bog me poslao ovdje – tako danas priča Radwan. Sreću je zaista pronašao ovdje. Osim supruge Jasenke, koju je upoznao još za vrijeme studija, danas ima treću po veličinu farmaceutsku tvrtku za promet lijekova i medicinskih proizvoda u Hrvatskoj, lanac od 35 ljekarni i tvrtku za proizvodnju te sveukupno zapošljava 585 radnika, svojih malih pilića, kako im tepa. Nedavno je u Vukovaru otvorio tvornicu lijekova, dijetetskih i kozmetičkih proizvoda u kojoj radi 15-ak ljudi. No, put do uspjeha nije bio lagan. Radwan skromno kaže da sva mudrost leži u poštivanju ljudskih i Božjih zakona te upornosti.

- Kad sam tek došao ovdje na studij farmacije, nisam znao ni riječi hrvatskog jezika. Po 17 sati dnevno, u malenom stanu u Kušlanovoj ulici, bio sam do grla u knjigama. Tada nije bilo hrvatsko-arapskog rječnika – prisjeća se početaka Radwan. Svaki put kad je zapeo, na pamet su mu pali roditelji koji su odvajali od usta da bi novac slali njemu.

Nakon fakulteta vratio se u Siriju, u dvije tisuće kilometara udaljen rodni Alep, gdje je nostrificirao diplomu Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta i magisterij prirodnih znanosti iz područja kemije Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Svi su mislili da je njegova avantura u svijetu gotova, no srce ga je vuklo natrag, u Hrvatsku, zemlju prekrasne prirode, toplih i vrijednih ljudi. U Alepu je još jednom ostavio roditelje, braću i sestre.

- Majci je bilo najteže, ali je razumjela zašto moram ići. Rekla mi je da idem gdje sam sretan, samo neka pazim da se ne srami kad se spomene moje ime. Nadam se da je nisam iznevjerio - priča Radwan. 

Vukovar mu je ostao u srcu

Brzo nakon povratka zaposlio se u Medicinskom centru Vukovar, u kojem s vremenom postaje voditelj ljekarničke jedinice u Borovu pa voditelj u sklopu Medicinskog centra. 1990. osniva Medical Intertrade d.o.o. kao prvu privatnu veleprodaju lijekova i medicinskih proizvoda. Zbog rata nakon godine dana prekida rad, a Radwan donira lijekove i medicinske proizvode Bolnici Vukovar te na poziv doktora Jurja Njavre odlazi u pomoć Medicinskom centru Vukovar, natrag u ljekarnu Borovo, u kojoj radi kao farmaceut dokle god to rat dopušta.

Sve što je imao u veleprodaji ostavio je Hrvatskoj vojsci. Zato danas ponosno ističe priznanje koje mu je dodijelio Grad Vukovar. Razrušeni grad nakratko je ostavio iza sebe i novi posao je pokrenuo u Zagrebu, a 1998. preselio se u Svetu Nedelju pokraj Samobora. Suradnicima je govorio da će im novi prostor za šest mjeseci postati pretijesan. Nisu mu vjerovali, a danas ima 7500 kvadrata poslovnog prostora samo u Svetoj Nedelji, 35 ljekarni u cijeloj zemlji, predstavništva u Ljubljani i Sarajevu. Vukovar nije zaboravio. Kaže da je zapošljavanje ljudi jedini način da vrati ljubav prema gradu.

- Oduvijek sam to htio. Vukovar je predivan grad. I danas kad vidim vukovarske tablice bilo gdje u Hrvatskoj, trubim u znak pozdrava. Nema veze što me čudno gledaju - kaže kroz smijeh ovaj simpatični poduzetnik.

U tvornici Yasenka proizvodi zasad dijetetske proizvode, no uskoro očekuje i početak proizvodnje lijekova, unatoč nedaćama koje nosi vođenje posla u Hrvatskoj.

Iako je njegova tvrtka Medical Intertrade dobila brojne nagrade i priznanja poput Zlatnog indeksa, koju dodjeljuju članovi studentske udruge eSTUDENT, oznake Superbrands Croatia i drugih, široj javnosti Sirijac iz Zagreba nije poznat. Svoju nenametljivost sažeo je u sirijsku poslovicu.

- Ljudi su kao polje žita. Pun klas se savija, a prazan strši - zaključuje Radwan.

Ostavio fantastičan posao i došao u Zagreb

- S plaćom koju sam imao u New Yorku ili Tokiju mogao sam si bez problema na godinu kupiti dva srednja stana u Zagrebu. Sad živim na hrvatskom prosjeku - kroz smijeh nam govori Shin Ayukava (33), Japanac koji već dvije godine ima zagrebačku adresu. U Palmotićevoj ulici, zajedno s bivšim novinarom Antonijem Jerkovićem (44), vodi Destinatio Tokyo, trgovinu s japanskim delicijama. 

Shin je rođen u Tokiju, studirao je u Philadelphiji, a u New Yorku je izgradio karijeru u investicijskom bankarstvu. U New Yorku je upoznao i Antonija Jerkovića, koji ga je pozvao da dođe vidjeti Hrvatsku. Dva tjedna bila su dovoljna da se Shin odluči na još jednu drastičnu promjenu u životu.

- Bilo je ljeto 2007. Putovanje je bilo fantastično, a ljepote krajolika i ljudi duboko su me ganuli. Nije mi trebalo puno da odlučim. Znao sam da želim ovdje doći živjeti - priznao je Shin. Njegova odluka nije bila tek prolazni hir, nostalgija za godišnjim odmorom. Ideja je u njemu kuhala godinama te je 2012. konačno raskrstio i s Tokijom i New Yorkom. Ostavio je više nego unosnu karijeru i došao živjeti ovdje. Antonio je predlagao da posao pokrenu u Budimpešti, ali Shin je htio Zagreb. Upisao je tečaj hrvatskog i poslije tri semestra počeo “hvatati konce”. 

- Hrvatski je lagan i sistematičan, ali padeži su problematični. Jako teško je govoriti bez pogrešaka. Muče me i svršeni i nesvršeni glagoli te glagolski vidovi. Imate i pregledati, i pogledati, i razgledati, i odgledati, i tako dalje - smije se simpatični Japanac. Nitko iz obitelji koju je ostavio u Japanu nije mogao vjerovati da se seli u Hrvatsku i da odličan posao ostavlja samo tako. No s vremenom su se navikli.

Shin kaže da mu nedostaju, ali zbog puno posla ni ne stigne toliko misliti o njima. Viđaju se jednom na godinu. Iako kaže da ne žali zbog preseljenja, Shin priznaje da nije bilo lako pokrenuti posao u Hrvatskoj.

- Svaki stranac će se složiti s tim. Nema središnjeg mjesta gdje se mogu dobiti informacije potrebne za pokretanje posla. Čini se da nitko to ovdje ne zna, osim ako nemate nekoga tko je sve to već prošao - kaže Shin.

Trgovinu Destinatio Tokyo su on i Antonio nakon mukotrpne borbe s birokracijom otvorili lani. Shin nije požalio. Nasuprot zamornoj birokraciji i korupciji navodi ljubazne ljude, dosta slobodnog vremena, prirodu... 

- Živio sam u Tokiju, Šangaju, Philadelphiji, New Yorku... No nisam požalio ni zbog čega, pa ni zato što sam došao ovdje. U biti, uživam u ovakvim prilikama koje mi život pruža - zaključuje Shin.

Kao dječak se zaljubio u Hrvatsku

Ljubav prema Hrvatskoj još kao dječak otkrio je Dirk Guhl, Nijemac koji je u međuvremenu u svojoj zemlji završio školu i zaposlio se te brzo napredovao. No srce ga je vuklo u Hrvatsku, koju je otkrio dok se godinama liječio na Velom Lošinju zbog problema s dišnim putovima.

- Dao sam otkaz na mjesto direktora banke u Burgstädtu u Njemačkoj kako bih se mogao preseliti u Slavoniju i živjeti svoj san - priča Dirk Guhl (41).

Nijemac nam je otkrio kako je prošlog ljeta stopirao od Kutjeva do Dubrovnika te proveo nekoliko tjedana na ljetovanju na Jadranu. Želja mu je, otkrio je, što bolje upoznati sve hrvatske regije i zbližiti se s ljudima. Dirk se u Kutjevo preselio u studenom 2013. godine te u centru grada unajmio stan. Zaljubio se, dodaje, u tradicionalnu slavonsku glazbu, hranu, piće i običaje, a najviše mu se sviđa mentalitet Slavonaca. Trenutačno je u potrazi za kućom, koju bi htio kupiti kako bi mu se mogla pridružiti i supruga Simone, koja je ostala raditi u Njemačkoj.

- Moram priznati da živim hrvatski san. Oduševio sam se Hrvatskom još 1980. kad sam je prvi put posjetio. Zbog bolesti sam s roditeljima doputovao na liječenje na Lošinj i oduševio se prirodnim ljepotama. Već sam tad znao da jednog dana želim živjeti ovdje. Ovo je moja zemlja iz snova - objasnio je Dirk na odličnom hrvatskom. Kako bi se odužio svojoj, kako je naziva, drugoj domovini, odlučio je napisati knjigu o Hrvatskoj. Svakog dana, nastavlja, nekoliko sati uči jezik i svira omiljeni instrument, tamburicu.

- Volim piti vina, jesti kobasice, slaninu i fiš. Iako nemam hrvatske krvi, osjećam se poput pravog Hrvata. Glavne prednosti ovdje su odlična hrana, vina, mentalitet ljudi i to što poštujete svoju tradiciju i činite sve kako biste je očuvali - potvrđuje nam Dirk.

Otkrio nam je kako se na obroncima Papuka bavi proizvodnjom vina te da mu je to jedan od izvora prihoda. No o tome koliko zarađuje nije želio puno pričati.

- Ne sviđa mi se što su ljudi ovdje nezaposleni i depresivni. Ne shvaćaju da ni drugdje na svijetu nije bitno bolje ili lošije, a vi ovdje imate uistinu fantastične preduvjete za lagodan život. Za nekoliko sati ste na moru ili u planinama. I birokracija bi vam mogla biti učinkovitija i brža. Često mi se znalo dogoditi da me nekoliko puta šalju od ureda do ureda, a nitko ne zna što mu je posao - jedino je što ljuti Dirka.

Marija Mustapić je s prijateljicom Koranom Bučić došla u Hrvatsku tijekom svog proputovanja Europom. Htjele su istražiti korijene svoje obitelji, no rođene Australke odmah su uočile poslovni potencijal. Dvije godine su planirale otvaranje hostela, a danas imaju malo ugostiteljsko carstvo. U Hrvatskoj su pronašle i ljubav te ne planiraju povratak u Australiju. Marija ovdje radi na minimalcu, no ne žali što je napustila dobro plaćen posao u marketingu medicinske tvrtke jer uživa u Hrvatskoj. Prijateljice jedino izluđuje zahtjevna birokracija.