Jedna od najvećih svjetskih katastrofa prije 38 godina pogodila je svijet. Eksplozija u nuklearnoj elektrani Černobil je 1986. promijenila naše živote, a sjajna serija HBO-a 'Černobil' pobudila je novi interes za tu katastrofu.Točan broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100.000. Pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa još živi u području s povišenom radijacijom. U velikom feljtonu čije nastavke svakog dana objavljujemo na portalu 24sata otkrivamo tko je prvi u Jugoslaviji prekinuo šutnju o katastrofi, kako su se građani tada morali ponašati da bi izbjegli posljedice zračenja, kako se u atmosferi katastrofe odvijao svakodnevni život (poput natjecanja Eurovizije), zašto su tržnice bile prazne, kako je počela havarija u elektrani, zašto su Sovjeti sve pokušali zataškati i kako je Zapad otkrio što se zaista zbilo te kobne noći. Požari, kako smo mogli vidjeti proteklih dana, i desetljećima kasnije haraju tom regijom zbog čega strah od posljedica katastrofe ne prestaje.
*Feljton je originalno objavljen na 24sata.hr u svibnju 2019. godine.
Kobna noć u Černobilu
Nije eksplodirao reaktor. To je nemoguće. Zapalio se samo poklopac. Nema mjesta za paniku. Govorio je to noćnoj smjeni u kontrolnoj sobi nuklearne elektrane Černobil Anatolij Djatlov, zamjenik glavnog inženjera.
POGLEDAJTE VIDEO:
Noćnu smjenu tog 26. travnja 1986. vodio je Aleksandar Akimov. Morali su napraviti redoviti test na reaktoru br. 4. Testiranje je počelo u 1 sat, 23 minute i četiri sekunde iza ponoći. Samo 41 sekundu nakon početka testa Akimov i Leonid Toptunov, inženjer koji je bio zadužen za rad reaktora, znali su da je nešto pošlo po krivu.
- Gori reaktor broj. 4!, rekli su Akimovu Valerij Perevozčenko i Vjaćeslav Bražnik koji su radili u halama s parnim turbinama i dojurili u kontrolnu sobu. Akimov je odmah i sam otišao u halu s turbinama kako bi se i sam uvjerio da je izbio požar.
- Zovi ih sve, sve ih zovi! Gori između reaktora 3 i 4 - Akimov je odmah pozvao vatrogasce.
Dvadesetak minuta nakon požara prve vatrogasne jedinice stigle su do reaktora.
- Vidjeli smo nekakve krhotine koje su se sjajile. Jedan vatrogasac, Miša, šutnuo je komadić, a neki su ih primali i u ruke. Ubrzo su počeli vrištati u bolovima. Vatrogasci koji su se popeli na vrh reaktora, nikada se nisu vratili - ispričao je vozač vatrogasaca Grigorij Kmel.
POGLEDAJTE VIDEO
Zbog testa simulacije nestanka struje, sigurnosni sustavi i sustavi reguliranja snage bili su isključeni. Nakupljanje i pritisak pare izazvali su eksploziju koja je podigla poklopac od 1000 tona. Samo nekoliko sekundi nakon prve eksplozije odjeknula je ona puno veća, koja je raznijela cijeli reaktor br. 4, izbacila krhotine grafita oko reaktora te u potpunosti otkrila jezgru. Radijacija je počela izlaziti u zrak.
U eksploziji je istoga trenutka poginuo Valerij Kodemčuk, mehaničar zadužen za vodene pumpe. Njegovo tijelo pronašli su kolege Valerij Perevozčenko i Vjaćeslav Bražnik koji su radili u halama s parnim turbinama. Međutim, nikad ga nisu izvadili. Ostalo je zauvijek zatrpano kod zloglasnog reaktora br. 4.
U Zagrebu traju pripreme za 1.maj
U 1200 kilometara udaljenom Zagrebu tog 26. travnja većina zaposlenih planirala je kako vikend spojiti s 1. majem i nadolazećim vikendom, kao što je to bio običaj u bivšoj Jugoslaviji. Te godine 1. svibanj padao je na četvrtak pa se lako mogao spojiti i s 28., 29. i 30. travnjem, a onda na to još dodati petak 2. svibnja i vikend iza toga. Meteorolozi su najavili toplo i sunčano vrijeme pa je većina planirala odlazak u prirodu, izlete i na roštilj. Svi koji su ujutro krenuli u kupovinu mesa, luka i salate nisu slutili da će od prvomajskog provoda na otvorenome morati odustati zbog opasnosti od radijacije.
- U ponedjeljak 28. travnja svakih sat vremena smo očitavali brojke te smo uočili da u okolišu raste koncentracija joda 131, što je pokazatelj da negdje postoji problem s nuklearnim postrojenjem - prisjeća se dr. Zdenko Franić, znanstveni savjetnik u Jedinici za zaštitu od zračenja na Institutu za medicinska istraživanja u Zagrebu.
Koža im je bila crna, kroz odjeću je probijala krv
Ni stanovnici Pripjata, grada u kojem se stanovali zaposlenici elektrane Černobil, nisu znali što se zbiva iako su čuli detonaciju te u daljini vidjeli da nešto gori. U Pripjatu je živio i vatrogasac Vasilij Ignjatenko sa svojom suprugom Ljudmilom. Ignjatenko je među prvima došao do elektrane i s kolegama je gasio vatru, ali nisu znali da je reaktor otvoren te da će za nekoliko dana umirati u nezamislivim bolovima, kao i radnici u elektrani zaduženi za sustav hlađenje.
Akimov je zapovjedio radnicima da ručno otvore ventile na sustavu za hlađenje reaktora. Telefonske linije unutar elektrane bile su prekinute, sve su morali osobno dojavljivati. Djatlov je, s druge strane, zapovjedio Aleksandru Kudrjatsevu i Viktoru Proskurjakovu, početnicima koji su tek učili raditi, da odu u centralnu halu te da ručno pokrenu uranjanje kontrolnih šipki u reaktor kako bi ga ugasili.
Kurdjatsev i Proskurjakov su se za to morali popeti na 36. razinu platforme postavljene oko reaktora, ali su po dolasku vidjeli da je ta razina uništena. Stajali su iznad otvorene jezgre reaktora.
Po povratku u kontrolnu sobu njihova koža bila je crna od radijacije, a kroz radnu odjeću već je probijala krv. Doza radijacije koju su dobili dok su stajali iznad jezgre bila je fatalna. Ona je ubila i vatrogasce na vrhu reaktora koji su dobili zadatak da odozgo gase požar. Kurdjatsev i Proskurjakov su u panici objašnjavali kako su od njih ostala samo vatrogasna crijeva.
Međutim, zamjenik glavnog inženjera Djatlov im i dalje nije vjerovao.
- Niste u pravu. Eksploziju je uzrokovalo miješanje vodika i kisika u rezervoaru za hlađenje. Reaktor je netaknut - tvrdio je Djatlov.
U to je Djatlov uvjeravao i glavnog inženjera Nikolaja Fomina i direktora elektrane Viktora Brjukanova, više menadžere, koji su bili zaduženi za rad nuklearne elektrane.
- Sve je u redu. Gori rezervoar za hlađenje. Nema opasnosti jer mjerači ne pokazuju opasne razine radijacije - govorio im je Djatlov. Fomin je s Djatlovim naredio da se u reaktor nastavi upumpavati voda. U međuvremenu, Djatlov je izašao izvan pogona kako bi reaktor promotrio izvana. Tamo je uočio rasuti grafit, ali je i dalje bio uvjeren da jezgra reaktora nije eksplodirala.
Brjukanov je nakon toga o "nesreći manjih razmjera", kako je tvrdio, zakazao i krizni sastanak pripjatskog odjela Ministarstva unutarnjih poslova i to svega sat vremena nakon eksplozije. U tom trenutku krenula je politika zataškavanja.
U Hrvatskoj je zabilježena radijacija, ljude je uhvatio strah
Sovjetske zavjere šutnje odlično se sjeća Miroslav Lilić, bivši urednik tadašnje Televizije Zagreb.
- Vijest o katastrofi teško je prodrla do javnosti Rusi su je držali pod strogim embargom, ali ne možete, jasno, takvu havariju dugo držati kao tajnu. Ubrzo, nekoliko dana nakon havarije, počela su nagađanja da se tamo nešto dogodilo, što se dogodilo. Tek nakon par dana se doznalo da je nuklearka otišla k vragu. A onda su Rusi i službeno priznali što je bilo. Javnost je bila jako uznemirena. U Hrvatskoj je zabilježen rast radijacije. Gradovi su neko vrijeme bili pusti. Ljude je uhvatio strah - rekao nam je Miroslav Lilić.
Samo dva mjeseca prije katastrofe ministar za energiju i elektrifikaciju sovjetske Ukrajine Vitalij Skljarov tvrdio je da je katastrofa nemoguća.
- Vjerojatnost za topljenje jezgre je jedan naprema 10.000. Reaktori su sigurni i pouzdani, nadziru ih tri sigurnosna sustava - rekao je Skljarov.
Danima nakon havarije u nuklearki svijet nije znao ništa jer je ruski režim medije držao pod čvrstom kontrolom, a vrh vlasti u Moskvi ocijenio je da bi vijest o takvoj katastrofi mogla imati politički razorne posljedice. Kremlj je naredio 'zavjet šutnje'. Iako je Sovjetski savez o svemu šutio, ubrzo su se počeli paliti alarmi diljem Europe.
Da se nešto zbiva u Ukrajini prvo su otkrili Šveđani u svojoj nuklearnoj elektrani Frosmark. Jedan od djelatnika izlazio je iz WC-a te prolazio kroz detektor radijacije koji se odjednom iznenađujuće upalio. Isprva inženjeri nisu znali o čemu se radi. Instrumenti za očitavanje radijacije radili su besprijekorno i nisu uočavali da radijacija izlazi iz njihove elektrane.
Vrlo brzo, djelatnik je otkrio da detektor uočava radijaciju na njegovim cipelama. Daljnjim detektiranjem i mjerenjem otkrili su da radijacija dolazi iz smjera Sovjetskog saveza. Vrlo brzo su obavijestili švedske vlasti, koje su potom obavijestile kolege u Europi. U sve se uključio i SAD sa satelitskim snimkama i istina je izašla na vidjelo. Radijacija u ogromnom oblaku dolazi iz Černobila. Dok su Sovjeti šutjeli, europske zemlje poduzele su velike mjere predostrožnosti, zabranili izlazak iz kuća, odlazak djece u školu...
Radio 101 prvi u Jugoslaviji objavio vijest o katastrofi
Zagrebački Radio 101 prvi je u Jugoslaviji objavio informaciju o nuklearnoj katastrofi u Černobilu. Bilo je to 28. travnja, dva dana nakon katastrofe.
Alica Bauman tada je bila voditeljica Laboratorija za radioaktivnost biosfere Instituta za medicinska istraživanja u Zagrebu. Na austrijskom radiju čula je vijest o nesreći te potvrdila da su i mjerenja u Zagrebu pokazala znatna odstupanja. Informacije je, zahvaljujući kćeri koja je radila kao novinarka, objavila na Radiju 101 i upozorila građane da zatvore prozore i ne izlaze, jer je smatrala da treba zaštititi novorođenčad i malu djecu od prvog vala radioaktivnog zraka s mnogo joda koji se veže za štitnjaču.
Nakon što je Alice Bauman objavila tu vijest, nazvali su je iz vrha tadašnjih vlasti i zaprijetili da će je staviti u zatvor jer je prekoračila svoja ovlasti. Ali, vijest je već bila vani, u žiži javnosti, i shvatili su da bi njeno zatvaranje bilo kontraproduktivno.
- Naša tadašnja šefica, dr. Alica Bauman, čula je na austrijskoj televiziji vijest o nuklearnoj nesreći i mi smo odmah posebnu pažnju posvetili mjerenju radioaktivnosti. Brojke su išle prema gore, pa je dr. Bauman odlučila obratiti se medijima. Mi u Institutu smo je na sastanku jednoglasno podržali te stali iza njezine odluke da medijski istupi. Dala je javno priopćenje i savjet svim ljudima da izbjegavaju zadržavanje vani, kao i u posve zatvorenim prostorijama. Vladala je tada dosta kompleksna situacija. Dr. Bauman bila je u kontaktu s pojedinim političkim strukturama i najavila im je izlazak u javnost, nije se dala pokolebati. A nakon što je javno istupila, više se ništa nije moglo kriti - kaže dr. Zdenko Franić, dodajući da je politika tada željela sakriti neke informacije, kako u drugim državama, tako i kod nas.
No ovdje su ipak imali nešto manje manevarskog prostora, budući da ih je preduhitrila dr. Bauman, koja je zbog svega otrpjela kritike. Nakon tog istupa, sjeća se dr. Franić, nije više bilo većih problema i vlast je slušala mišljenje struke.
Vlast u Moskvi i dalje se pravila da se ništa ne događa. Sovjetski ministri šefu partije servirali su ublaženu verziju incidenta.
Oko četiri sata 26. travnja tadašnjeg generalnog tajnika Komunističke partije Sovjetskog saveza Mihaila Gorbačova probudila je zvonjava telefona.
- Nema mjesta za paniku. Zapalio se rezervoar za hlađenje, vatrogasci gase požar. Razina radijacije je mala i nije toliko opasna - izvijestili su ga njegovi ministri.
Pozivu je prethodio sastanak odjela Ministarstva unutarnjih poslova u Pripjatu i partijskog komiteta. Brjukanov, koji je bio i direktor elektrane, nakon sastanka s predstavnicima o svemu je obavijestio i zamjenika ministra za industriju nuklearne energije, a potom još nekoliko ministara koji su o svemu obavijestili Gorbačova. Građani Sovjetskog saveza živjeli su u neznanju dok se prostorom oko Černobila širila radijacija...
>>> Kraj prvog nastavka