Atlanta, Georgia. To je “jug” Amerike. Poznat po predivnoj gostoljubivosti, prijateljskim ljudima, opuštenoj atmosferi. To je država u kojoj ti nepoznati ljudi mašu i pozdravljaju s trijema, na kojem sjede na stolcu za ljuljanje i piju poznati “sweet tea”. Susjedi ti donesu pitu od breskve kad ti je loš dan.
Odjednom, to je nestalo! Počelo je s lockdownom, kad smo shvatili da se korona stvarno događa. Višemjesečna zatvorenost probudila je ono najgore u ljudima, a 1,9 milijuna ljudi izgubilo je posao. Odjednom nitko više nije pomagao nikome. Pohlepa. Kad vidiš da netko ne da nekom umirovljeniku paket toaletnog papira, a on ima deset u svojim kolicima, padneš u totalni šok. Koji užasan osjećaj. Grad prazan. Biznisi i trgovine zatvoreni. I baš kad smo se počeli vraćati na posao, počeli se družiti - bum!
Prvi sam put bila pod stresom zbog toga tko će pobijediti. A i moj krug ljudi. Nervoza. Dopisujemo se svi. Osjećamo se kao da smo na “pins and needles”. Ponoć. Misliš - yes! Sad će! I opet ništa. Do dva sata ne možemo spavati. Osjećali smo se kao da nam se roditelji rastaju, a mi čekamo da nam sud kaže kome ćemo pripasti. Ne kužimo zašto još broje glasove! Mi smo već mentalno izmoreni. Samo želimo da bude gotovo. Napokon subota i Biden je 46. predsjednik.
Ali nije dobro... Kao da smo na rubu građanskog rata. Zasad nema nasilja u gradu, ali zato što još nije gotovo. Strah i trepet izaziva pomisao na to što će se dogoditi između ljudi kad Vrhovni sud odluči. Teško mi je to i napisati, ali onu gostoljubivost Georgije zamijenila je mržnja. Neshvatljivo neprijateljstvo.