Više nisam isti čovjek. Moj život i 25-godišnji brak s Armelle bio je sretan, no ovo je prvi put da sam strašno tužan, iskreno nam govori Hrvat Josip Antičević (47).
Njegova voljena supruga ubijena je u pariškom terorističkom napadu u sali Batachlan, a on je uspio preživjeti masakr.
Taj kobni 13. studeni za ovaj sretan bračni par počeo je savršeno - pokrenuli su privatni posao panoramskog razgledavanja Pariza sa Sienne i zaključili važan ugovor. U tim trenucima sreće, opijeni ljubavlju i uspjehom, ni pretpostavljali nisu da su im to posljednji zajednički sati i da je Armelle (46), kratko prije odlaska na koncert, posljednji put zagrlila i poljubila svoju djecu od 11 i 13 godina.
- Uživali smo u koncertu kad smo odjedanput začuli strahovitu buku. Vidjeli smo tri napadača s automatskim oružjem. Sjećam se kako je jedan od njih uzviknuo da je to za braću u Siriji i Iraku. Počeli su pucati i bacili smo se na tlo, a kad su se teroristi počeli uspinjati stubama, krenuli smo prema izlazu - svjedoči Josip Antičević.
Trčeći preko trupala, nadomak izlazu, njegova supruga pogođena je hicem u leđa te mu se beživotno srušila na ruke. Očajan ju je grčevito držao dok se pokušavao dočepati izlaza.
- Dva policajca su razmjenjivala vatru s teroristima. Jedan od njih me je pokušao izvući, ali je nisam želio ispustiti. Povukao me je, a njezino tijelo iskliznulo mi je iz ruku i ostalo ležati kraj vrata. Izašavši, vikao sam im da mi je supruga ostala unutra, čak sam se s dvojicom časnika pokušao progurati do dvorane, no spriječili su me. To dvoje ljudi su mi spasili život - govori nam.
Još nesvjestan ubojstva supruge koja mu je izdahnula na rukama, ali i svega što je proživio, Josip je prikupio posljednju mrvicu snage da nazove djecu.
‘Tata, hvala Bogu što barem tebe imamo živog!’
- Stariji sin odmah se javio i rekao mi: ‘Tata, hvala Bogu što barem tebe imamo živog!’. Potekle su mi suze, to je strašno - potreseno govori. Suprugu Armelle pamti kao ženu s najljepšim osmijehom i prepunu živosti. Radila je za tvrtku Logika dizajn u pariškom predgrađu Boulogne, a bila je brižna supruga i majka.
- Nikad nije bila rasist te je u ljudima vidjela samo dobro. Uvijek je bila nasmiješena. Voljela je Hrvatsku i sanjala o plantaži maslina na Hvaru. Bila je najljepši dar mojeg života - s tugom u glasu govori Josip koji je rođen u Francuskoj, no do prve godine je živio u Vinkovcima.
O pariškome masakru govori s gađenjem, jezom i tugom.
- Ti stvorovi nisu ljudi. Znam da je moja supruga uz djecu i mene te da nas pazi - zaključio je.
Nedosanjani san
Josip je rođen u Parizu, no do svoje prve godine živio je u Vinkovcima. Sljedećih mjeseci supruga i sinovi trebali su dobiti hrvatsko državljanstvo. Njoj u spomen, Josip će sljedećeg ljeta kupiti plantažu maslina na Hvaru o kojoj je oduvijek sanjala.