Auschwitz, tu zloglasnu tvornicu smrti, preživio sam samo zato što sam igrom slučaja zbog visoke temperature kao 11-godišnji broj 189488 završio na odjelu dr. Mengelea, govori tihim drhtavim glasom čudom preživjeli Opatijac Oleg Mandić (82), posljednji logoraš koji je kao slobodan čovjek, živ, napustio pakao Auschwitza, dok mu suze mute samozatajan pogled. 

Oleg, Aljeg ili Aljeguška, kako su ga samo neki od milja zvali u logoru smrti, kao 11-godišnji dječak je u proljeće 1944. s majkom i bakom uhićen u Voloskom pokraj Opatije. Nakon riječkog i tršćanskog zatvora u stočnim vagonima vlak bez voznog reda ih je, zajedno s tisućama drugih, dovezao usred stratišta s mirisom smrti okruženog dvostrukom bodljikavom žicom, nacistički logor za uništenje Auschwitz. Bila je to posljednja stanica života za više od milijun ljudi. Oko 900.000 ljudi ubijeno je u plinskim komorama Auschwitza odmah nakon izlaska iz vlaka, a ostalih 200.000 ljudi umiralo je od posljedica mučenja, teškog rada, izgladnjivanja, egzekucije ili pri medicinskim pokusima. 

Sudbina ga je čuvala

Ubijeni logoraši nestajali su kroz dimnjak na žeravici četiri krematorijske peći koje su danonoćno radile zatirući tako i najmanji trag postojanja za više od milijun ljudi. Samo je mali broj logoraša preživio Auschwitz. Jedan od njih je naš Oleg Mandić iz Opatije, koji je preživio jer je bio na eksperimentalnom odjelu smrti zloglasnog dr. Mengelea. 

- Taj liječnik, Mengele, nikad nije digao glas na mene. Nije on imao nekog posebnog razloga meni se obraćati jer ja nisam bio blizanac i nisam bio njegova sfera interesa. Na Mengeleovu odjelu bio sam priljepak, gdje sam kao 11-godišnjak završio sasvim slučajno, zbog visoke temperature. Trebao  sam biti u muškom logoru, a ostavili su me u ženskom, s majkom i bakom, jer je nekome promaknulo da sam malo stariji. 

Naime, djeca do 10 godina razvrstavana su s majkama. I sad ta njemačka pedantnost je prelazak iz jednog logorskog odjela u drugi. Morate uzeti u obzir da je Birkenau bio cijeli grad s kapacitetom 90.000 ljudi, a kad kažem odjel, to je jedno golemo selo, i oni su tražili da se tu mora biti potpuno zdrav, a s druge strane su svaki dan ubijali tisuće ljudi. 

To su te kontradikcije njemačkog sustava i tako sam privremeno bio priključen Mengeleovu odjelu za blizance. Meni je tu bilo ‘dobro’. Taj Mengeleov odjel bio je dio jedne barake u logoru F. Mengele je svaki dan dolazio. Što je on sve radio, ja ne znam. Nikad ga nisam vidio da je bio neuredno odjeven. Ako je bio u odori, ta odora je bila ispeglana ‘picikato’. Došao bi tamo i preko odore bi navukao bijeli mantil. Uvijek se držao uspravno i nije podizao glas. Kad sam o njemu govorio da je pristojan, ljudi bi me krivo razumjeli misleći da ga na neki način branim, no ja tad nisam znao što on zapravo radi. Na njegovu odjelu uvijek je bilo 15-20 klinaca. Neki bi odlazili, rijetki bi se vraćali. Tad o tome  nitko nije vodio računa. Najvažnija stvar je bila kako preživjeti. 

Ja sam Auschwitz preživio samo zato što sam igrom slučaja završio na odjelu dr. Mengelea. Na tom odjelu bilo je bijeloga kruha i nije trebalo raditi. Nije bilo buđenja u 4 kao u logorskim barakama. Prva vizita je bila u 6 sati, kad bismo dobili neki čaj, i dan je kretao s nadom da ćemo preživjeti - prisjeća se Oleg dana na odjelu ubojice poznatog i po nadimku Anđeo Smrti. 

Nakon mjesec i pol dana, koliko je proveo na odjelu dr. Mengelea, Oleg je dobio ospice pa su ga, kaže, potjerali u zarazni odjel, na kojem je bio tri tjedna. 

Liječili su mu temperaturu

- To s liječenjem infekcija u logoru smrti su fantastične kontradikcije. Da bi me prebacili iz ženskog u muški logor, trebao sam liječnički pregled, no budući da sam imao temperaturu 38,4, nisam smio biti prebačen dok ne ozdravim, a istog dana je 1000 ljudi hladno ubijeno. Imao sam sreću da su me s infektivnog opet vratili kod Mengelea. Da se samo netko zapitao zašto sam tamo iako sam zdrav, vjerojatno me ne bi bilo. Međutim, ja sam i dalje nekim čudom ostao kod Mengelea - prisjeća se Oleg. 

Vrijeme je kratio radeći cvijeće od papirnatih zavoja za SS-ove bolničarke i tako postao njihov miljenik istodobno strepeći kad će doći red na njega.  

- Znao sam da samo nekoliko desetaka metara dalje nekoga ubijaju, na desetine, stotine, tisuće njih... Svatko od nas je čekao svoj red na smrt - priča. 

- Ravnao sam naborane zavoje i prošvercanim škarama izrezivao svoje cvijeće. Za sve treba promidžba. Tako je i meni na odjelu dr. Mengelea u Auschwitzu trebala. Među šeficama blokova i medicinskim sestrama se pročulo da izrezujem i radim cvijeće od papira i ubrzo sam počeo dobivati narudžbe. U to vrijeme tamo ništa nije uspijevalo i, naravno, ako je netko napravio cvijet, pa makar i od papira, to je bila atrakcija. 

Donijeli su mu škare

Zbog tog mojeg papirnatog cvijeća ja sam na neki način bio u milosti medicinskih sestara i liječnica na Mengeleovu odjelu da su mi čak donijeli škare koje nisam smio imati. Jednom me je Mengele uhvatio sa škarama u ruci pa je zvao glavnu bolničarku. Samo je kolutao očima vidjevši o čemu se radi, napravio je strogu facu, uzeo mi škare i dao bolničarki kao znak negodovanja. Čim je okrenuo leđa, bolničarka mi je opet vratila škare jer su mi one bile osnovno sredstvo za rad, priča. 

Najprije je od papira zafrkao stabljiku a onda rezao manje pa veće i veće latice i navlačio ih na stabljiku. Najljepše bukete sam izrađivao za šefice logorskih blokova. Kad se posao uhodao, sestre su mi donosile zavoje drugih nijansi osim bijele, pa sam kombinirao boje latica za još ljepše bukete od papira - priča Oleg dok od običnog papira, prvi put nakon Auschwitza, drhtavim rukama stvara bijeli cvijet poput onog od prije 70 godina u logoru. 

- U bolničkom odjelu, kad je trebalo osloboditi krevete, vjerojatno je selekcijom ubrzana smrt nekih pacijenata da bi se oslobodilo mjesto za druge. Svaka bolnička baraka je po sredini imala dugačku ciglenu peć, tamo bi se napravio neki priručni ured sa stolom, gdje bi sjeo liječnik, a bolesnici su trebali prodefilirati ispred njega. Povremeno je i Mengele birao koga će se eliminirati. I prilikom takvog pregleda gol si prošetao ispred liječnika, liječnik bi pored imena stavio crveni ili plavi križić. Crveni je bio znak za smrt. Najveći problem im je bio kako se riješiti trupala, pa su u Auschwitzu na brzinu izgradili četiri krematorija. Kapacitet krematorija je bio 4400 trupala na dan. Selekcijom određeni da umru sljedeće noći smrt su čekali u baraci broj 25. To je bila baraka smrti, to smo svi znali - priča Oleg o strahotama Auschwitza. 

Auschwitz mu je terapija

- Na razdvojenim blizancima radio je eksperiment da vidi da li udaljeni blizanac reagira jednako na bol ili, mijenjajući boju očiju, jednom je testirao hoće li se promijeniti boja očiju kod drugog - priča s tugom Oleg. 

Traume iz Auschwitza itekako pamti, ali ih potiskuje na svoj način, tišinom i svjedočeći drugima o proživljenom paklu. 

- Traumu iz vremena Auschwitza počeo sam proživljavati tek kasnije, jer tijelo pamti. Osam mjeseci nisam vidio plavo nebo koje je bilo stalno prekriveno tamnim, masnim i smrdljivim oblakom spaljenih ljudi - šokira Oleg. Do danas je u “svojem” logoru bio osam puta. 

- Netko u teškim situacijama ode k psihijatru, a ja sjednem u auto i odem u Auschwitz. S 13 godina shvatio sam da mi se više nikad ne može dogoditi ono najgore jer sam to već preživio - priča. 

- Jedan od najljepših trenutaka koje sam u životu doživio bio je prije 15 godina kad sam išao u Berlin na jedan sastanak. Tog ponedjeljka imao sam sastanak s jednim razredom opatijske gimnazije u muzeju Holokausta. Držao sam predavanje. Nakon toga iz Berlina sam u Auschwitz otišao sa suprugom Duškom. Njoj nešto nije bilo dobro pa je legla, a ja sam otišao do logora. Ušao sam unutra pred kraj radnog vremena. Sjeo sam na rampu i shvatio da sam posve sam. Tako usamljen bio sam sa svakom dušom koja je tamo ostavila život. Slušao sam tišinu mrtvih duša - prisjeća se brišući suze. 

Umro je 34 godine kasnije

Josef Mengele, monstruozni nacistički liječnik, svoje je okrutne eksperimente provodio na zarobljenicima izlažući ih nevjerojatnim patnjama, operirajući ih bez narkoze ili ubrizgavajući opasne supstancije. Nakon eksperimenta, ako prežive, slao bi ih u plinsku komoru. Posebno su mu bili zanimljivi blizanci. Dostupni podaci govore da je od 3000 Mengeleovih blizanaca preživjelo njih 180. Uoči oslobođenja logora Mengele s dokumentacijom bježi iz Njemačke u Južnu Ameriku, gdje je umro 34 godine nakon Auschwitza, u 67. godini, a da mu nikad nisu ni sudili.