Uvidio sam koliko velik propust i pogrešku sam učinio vodeći brigu o svećeniku, a ne videći patnju žrtava i potrebu zaštite koju su od mene tražile, napisao je u svojoj isprici nadbiskup Đuro Hranić, poručivši kako se ispričava žrtvama svećenika Rajčevca, njihovim obiteljima i onima koji su prijavili slučaj. Navodi i da mu je žao što ga nije uklonio sa župe za vrijeme trajanja istrage.
- Žao mi je što nisam s dovoljno pažnje i suosjećanja slušao njihov krik koji vapi upomoć, kao ni vapaj obitelji i drugih osoba koje su im na razne načine nastojale pomoći - dodaje Hranić.
POGLEDAJTE VIDEO
Hranićevu izjavu prenosimo u cijelosti
Ovom izjavom ispričavam se žrtvama svećenika Rajčevca, njihovim obiteljima, župljanima župe Sotin, posebno onima koji su prijavili slučaj, kao i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti što, uz poduzete mjere prema hrvatskim institucijama i nadležnom Dikasteriju Svete Stolice, dotičnoga osumnjičenog župnika nisam uklonio sa župe za vrijeme trajanja istrage. Nažalost, tek sam ovih dana, slušajući javno svjedočanstvo jedne žrtve, kao i glas crkvene i opće javnosti, preispitujući sebe samoga pred raspetim Gospodinom, uvidio koliko velik propust i pogrešku sam učinio vodeći brigu o svećeniku, a ne videći patnju žrtava i potrebu zaštite koju su od mene tražile.
Svojim propustima te svojim izjavama na tiskovnoj konferenciji 21. ožujka 2023., makar to svojim srcem i stavom ne htijući, zanemario sam stanje i patnje onih koje sam kao pastir Crkve prvi trebao čuvati i štititi. Priznajem to i s osjećajem duboke postiđenosti izričem svoje kajanje! Žao mi je što nisam s dovoljno pažnje i suosjećanja slušao njihov krik koji vapi upomoć, kao ni vapaj obitelji i drugih osoba koje su im na razne načine nastojale pomoći. Iako sam srcem bio uz njih, izostalo je moje javno očitovanje i djelovanje. Želio bih to ispraviti te iskazati suosjećanje, na osobit način sa žrtvom koja je imala hrabrosti ovih dana javno posvjedočiti svoju patnju roditeljima, rodbini i svim ostalima, znanima i neznanima, koji su pretrpjeli bilo koju vrstu zlostavljanja.
Sada bolje shvaćam koliko je važno da žrtva bude u središtu našeg odgovora na dojavu o zlostavljanju te da prema osumnjičenima za kažnjiva djela treba postupati odlučno u skladu s važećim crkvenim odredbama. Razumijem da je kod osoba koje su u konkretnom slučaju tražile pomoć i zaštitu sada nestalo povjerenja. No, ponizno molim sve one koji su pretrpjeli zlostavljanje od strane crkvenih osoba da se ne boje slučajeve prijaviti Nadbiskupijskom povjerenstvu za zaštitu maloljetnika, kao i policiji, kako bi se zaustavilo i iskorijenilo ovo teško zlo.
Ponizna srca pozivam svećenike, redovnike i redovnice i sve vjernike naše nadbiskupije da zajedno sa mnom mole i pridruže se djelima pokore upravo za žrtve nasilja crkvenih osoba nad maloljetnicima, mladima i ranjivim osobama. Učinimo to u danima nadolazećega Velikoga tjedna da bismo mogli otvoriti novu stranicu veće, i osobne i zajedničke, zauzetosti u zaštiti maloljetnih i ranjivih.
Dok ponavljam svoju duboku ispriku i žaljenje, vjerujem da ću s većom jasnoćom očitovati nakanu i odlučnost Crkve, čije poslanje i jest – trajno skrbiti, čuvati i štititi živote i dostojanstvo onih koji su najmanji i najranjiviji.