Psihijatar Herman Vukušić već dva tjedna je hospitaliziran u Kliničkoj bolnici Dubrava, gdje liječi obostranu upalu pluća koja je posljedica oboljenja od COVID-a 19. Iz bolnice je, putem svog Facebook profilu, poslao otvoreno pismo ministru zdravstva Viliju Berošu. U pismu govori o uvjetima u bolnici. Dvanaest dana, primjerice, u njegovoj sobi nisu mogli zatvoriti prozor. Bolničke sobe, napisao je, nemaju dojavnike, kojima bi pacijenti mogli pozvati medicinsko osoblje, tako da se kroz hodnike čuje zapomaganje: sestro, sestro…

Objavu psihijatra Vukušića prenosimo u cijelosti.

“Dragi Vili,

s obzirom na naše višegodišnje poznanstvo i odličnu suradnju koju smo imali na projektu stručne procjene HRVI-ja, biti ću slobodan u ovome pismu obraćati ti se bez persiranja.

Ja sam već dva tjedna hospitaliziran na Odjelu za zrakoplovnu medicinu KB Dubrava (u daljnjem tekstu: Odjel) gdje sam zaprimljen sa kliničkom slikom obostrane upale pluća uzrokovane COVID-19 virusom.

Svoj povratak “među žive” mogu zahvaliti isključivo stručnosti i njezi medicinskog osoblja koje me prati, a moja potreba da ti se obratim sa par riječi ide upravo u smislu pomoći tim ljudima u njihovom radu i budućim pacijentima Odjela.

Meni je, dragi Vili, kao liječniku neshvatljivo da NITI JEDNA soba na Odjelu (a govorimo o jednoj od najbitnijih kliničkih jedinica u ratu protiv korone) nema dojavnik za medicinsko osoblje!

Posljedica toga jest da vrata svih soba moraju biti otvorena 24 sata tako da bi osoblje moglo čuti zapomaganja “Sestro, sestro!” ovisno o tome što bi tko od pacijenata trebao.

Kada se (nerijetko!) desi situacija da više pacijenata nešto treba, to izaziva kakofoniju zapomaganja po cijelom hodniku, koja, a kažem ti to kao psihijatar, ima loš učinak kako po moral djelatnika, tako i po duševno zdravlje pacijenata.

Osobno sam imao nesreću da dođem u sobu u kojoj se prozor nije dao zatvoriti punih 12 dana, tako da sam se uz otvorena vrata nauživao propuha za sljedećih sto godina. Drage sestre su cijelo vrijeme pokušavale prozor (bezuspješno!) zatvoriti medicinskom trakom, sve dok milošću jednog divnog medicinskog tehničara napokon nijje “pronađen” imbus ključ kojim je prozor zatvoren.

Ponavljam: nakon 12 dana.

(Fotografija “obljepljenog” prozora u privitku je ovog pisma.)

S druge pak strane, imao sam sreću, dragi moj Vili, da sam smješten sobi u kojoj IMA TOPLE VODE i funkcionira sanitarni čvor.

Možda je to neki novi, revolucionarni pristup u liječenju korone, ali ja kao liječnik i bivši dužnosnik Vlade RH ne razumijem kako je moguće da na ovako važnom Odjelu ne funkcioniraju sanitarije u svakoj sobi ???

Misim da je bezpredmetno uopće komentirati prethodno navedenu činjenicu.

Nadalje, nadam se da ćeš se složiti sa mnom dragi moj Vili, kako je jedan od osnovnih uzusa naše struke po pitanju pneumonija sustavna hidratacija pacijenta toplim napitcima.

Moram ti priznati, ministre moj, da mi je najdraži dio dana jutro, jer tada stiže topli čaj, nakon kojeg mi saturacija odmah “skoči” za nekoliko stupnjeva.

Međutim, “revolucionarni” pristup organizacije borbe protiv korone koji sam spomenuo valjda je i odgovoran za činjenicu da pacijenti topli čaj mogu dobiti SAMO JEDNOM DNEVNO, jer se, eto, kuha u centralnoj kuhinji samo u 06.00 ujutro i jednom dnevno dostavlja na Odjel.

Dragi Vili, ovaj “organizacijski problem” rješiv je sa jednim običnim vojnim kazanom u koji stane i do 50 litara toplog napitka, a koji čuva temperaturu i preko 24 sata i kao takav pokriva sve potrebe pacijenata za toplim napitcima tijekom cijelog dana.

Ovo pismo sam ti, dragi moj ministre, napisao u dobroj vjeri bez primisli na tvoju ili nečiju drugu odgovornost, jer, znaš kako se kaže: “Liječnici su najgori pacijenti”, pa sam si stoga uzeo pravo ipak biti malo kritičan prema nekim uvjetima boravka i rada na Odjelu.

Na koncu, ali nikako najmanje važno, svi navedeni problemi padaju u drugi plan pred ljubaznošću, stručnošću i požrtvovnošću liječnika i medicinskog osoblja Odjela koje čini nadljudske napore da nama, pacijentima, olakšaju teške bolničke dane.

Ljudi, a ne zgrade čine hrvatsku medicinu, dragi moj Vili, a ti na ovu svoju vojsku možeš biti ponosan.

Uvijek tvoj,

Herman”