Hrvatska javnost pomno je pratila formiranje nove Vlade u Saboru (Parlamentu). Poseban razlog bila je galama kojom su gubitničke stranke i dio njima ideološki bliskih nevladinih udruga dočekali prijedlog imenovanja Josipa Buljevića (Ministarstvo obrane), Zlatka Hasanbegovića (Ministarstvo kulture) i Mije Crnoje (Ministarstvo branitelja).

O lažima upućenim na račun Josipa Buljevića Hrvatski helsinški odbor (HHO) se oglasio u petak, 21. siječnja 2016. Što se ministra kulture dr. sc. Zlatka Hasanbegovića tiče, on je uvaženi član akademske zajednice, povjesničar čiju znanstvenu stručnost nitko ozbiljan ne osporava. Njegovu kandidaturu za ministra tzv. nevladine udruge za ljudska prava osporavale su lažima i klevetama koje su pisanim putem lansirale u svijet. Perjanica klevetanja bilo je Hrvatsko novinarsko društvo koje bi trebalo biti najuporniji i najjači promicatelj istina bez obzira na cijenu, a ne barjaktar kleveta i laži. HND je optužilo Hasanbegovića da je bio član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP) koji je utemeljio ustaški poglavnik Ante Pavelić. To je notorna laž za koju nema nikakvog dokaza. HND se „najoštrije protivi“ njegovu imenovanju za ministra kulture, budući da je to Ministarstvo „nadležno i za discipliniranje nepoćudnih novinara.“ Ova je tvrdnja jednostavno besmislica, jer Ministarstvo kulture nema nikakvo zakonsko uporište za discipliniranje novinara, a 90 posto njih zaposleno je u privatnim medijima. Uz to, HND je optužio Hasanbegovića da je u jednoj televizijskoj emisiji izjavio kako je „antifašizam, jedna od temeljnih odrednica Ustava Republike, najobičnija floskula.     

Izvršni odbor Hrvatskoga helsinškog odbora (IO HHO) smatra da su optužbe protiv Hasanbegovića neutemeljene. HHO je još u svojoj izjavi od 28. travnja 2009. istaknuo da je termin „antifašizam omiljeni ideologem apologeta nositelja filokomunističke obnove, stvarnih povijesnih revizionista koji u uvjetima međunarodne gospodarske (i političke) krize opet šire svoj sirenski zov.“ Oni uporno pokušavaju prikriti stvarni karakter komunističkog zločinačkog režima koji se skriva iza ideologema „antifašizam“. Odbor smatra da „režim (u ovom slučaju jugoslavenski komunistički), koji je odgovoran za zločine jest zločinački. Lideri odgovorni za zločine jesu zločinci, a oni koji opravdavaju zločine otvaraju vrata novim zločinima.“ I to je pravo lice onih koji se skrivaju iza jugoslavenske (a danas hrvatske) inačice „antifašizma“. Neosporno je da su tzv. hrvatski antifašisti-komunisti, kao Staljinova produžena ruka, vodili oružanu i ideološku borbu protiv same ideje o hrvatskoj državi, a nositelje te ideje progonili do smrti i istrebljenja. Srećom u tome nisu uspjeli, što je vidljivo iz činjenice stvaranja današnje hrvatske države, jer se narod ne može istrijebiti. Slavljenje masovnih ubojstava i masovnog ubojice – diktatora Tita – koji između '45. i '51. pobio pola milijuna ljudi, ne može biti civilizacijska vrijednost i ne može se nazvati antifašizmom. U hrvatskom slučaju, ideologem „antifašizam“ označuje povijesno iskustvo zatiranja političkih, građanskih, državljanskih i ljudskih prava i on je u hrvatskoj povijesnoj memoriji sinonim za zločin. U europskom kontekstu i u kontekstu suvremenih civilizacijskih vrijednosti antifašizam je sastavni dio termina antitotalitarizam koji podrazumijeva podjednak odmak i od fašizma i od komunizma. Vidljivo je to i iz Rezolucije o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. 

Doista, ideologem „antifašizam“, kao što tvrdi Hasanbegović, ne nalazi se u hrvatskom Ustavu. U izvorišnim osnovama (preambuli) hrvatskoga Ustava, u točki 12., u sklopu izričaja o državno-pravnom kontinuitetu hrvatske države, stoji da se taj kontinuitet nastavlja u: „uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963 – 1990.)“. Međutim, u Izvorišnim osnovama jednako tako stoji da je: „na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.“ Drugim riječima u Izvorišnim osnovama stoji da je hrvatski narod demokratskim izborima odbacio komunistički sustav i Jugoslaviju, koji se i sada pokušavaju sakriti iza ideologema „antifašizam“. 

Sporna izjava koju je Hasanbegović dao Hrvatskoj televiziji glasi: „Domovinski rat je jedini u 20. stoljeću u kojem su Hrvati izašli kao istinski pobjednici i jedini temelj na kojem se treba graditi Hrvatska. Duhovi i zlodusi prošlosti izazivat će stalni rascjep i beskrajne debate. Antifašizam nije temelj ove države već floskula koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu, ne spominje se nigdje ni jednom riječju u Ustavu”. IO HHO smatra da je hrvatski narod Domovinskim ratom izborio državnu i političku slobodu, boreći se upravo protiv sustava vrijednosti koji se krio iza ideologema „antifašizam“. Glavne optužbe iz redova velikosrpskog agresora na Hrvatsku svodile su se na tvrdnju da je u Hrvatskoj na vlasti fašizam i ustaštvo koje treba zaustaviti oružjem. Oni koji danas optužuju novu hrvatsku vlast, pa prema tome i velik dio hrvatskog naroda koji je tu vlast slobodnom voljom izabrao, a koje tužitelje predvodi bivši premijer Milanović, svojim tvrdnjama o ustaškom karakteru nove vlasti nastavljaju tu istu velikosrpsku retoriku i politiku. 

 Proširenu optužnicu HND-a podržalo je 66 nevladnih udruga. Njih pedesetak predstavljalo je sveukupno članstvo tih udruga, dočekalo je Hasanbegovića i druge zastupnike, prilikom njihova dolaska na sjednicu Sabora, uzvicima „Goebbels, Goebbels.“ i sličnim uzvicima. Ovom prilikom dužni smo naglasiti da su brojni pripadnici salonskog establišmenta koji se predstavljaju borcima za ljudska prava izrugivali i vrijeđali Hasanbegovićevu pripadnost islamskoj vjeroispovijesti u brojnim medijima i na portalima, što je sada, u sklopu  islamofobije u Europi, među ljevičarima i desničarima u modi. 

Uličarski stil prozivanja Hasanbegovića preselio se u saborske klupe, gdje je zastupnik Socijaldemokratske partije (SDP) Nenad Stazić, nastavio klevetati i izmišljati laži o Hasanbegoviću. Stazić, inače poznat po svojoj rigidnoj retorici koja ne spada u uljuđenu parlamentarnu demokraciju, između ostaloga, zamjerio je Hasanbegoviću činjenicu da je član Počasnog bleiburškog voda koji njeguje tradiciju pijeteta prema žrtvama komunističkog režima sublimiranog u pojmu „hrvatski križni put“. Optužio je udrugu Križni put da na Web stranici ima ustaški pozdrav „za dom spremni“, iako ta udruga nema ni web stranicu ni portal, tvrdeći da će Hasanbegović koristiti položaj ministra kako bi vratio pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad komemoracijom koja se svake godine u svibnju mjesecu održava u mjestu Bleiburg. Komemoracija se održava  kao spomen na dan kad je britanska vojska zarobljenike – civile žene i djecu koji su se iz Hrvatske povlačili prema Austriji i predali se Britancima – izručila Titovim partizanima koji su vansudskim egzekucijama počinili masovni ratni zločin. 

Prošle godine pokroviteljica komemoracije u Bleiburgu bila je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, pa je ovaj njegov napad zapravo napad na Predsjednicu Republike. Osporavajući Hasanbegovićevu tezu o antifašizmu kao floskuli, Stazić je optužio novu hrvatsku vlast za filoustaštvo, što je postalo poštapalica SDP-ovih radikala nakon izbornog poraza kojom se oni koriste u pomanjkanju drugih argumenata. A upravo je bivša vladajuća garnitura do proglašenja izbornih rezultata neprekidno isticala kako bismo se u Hrvatskoj već jednom trebali prestati dijeliti na ustaše i partizane.

IO HHO vjeruje da će ministar dr. Zlatan Hasanbegović svojim radom u Ministarstvu i Vladi najuspješnije demantirati ove klevete i laži, a najbolji nadzor njegovog rada imat će javnost i birači.