Jedna od najvećih svjetskih katastrofa prije 38 godina pogodila je svijet. Eksplozija u nuklearnoj elektrani Černobil je 1986. promijenila naše živote, a sjajna serija HBO-a 'Černobil' pobudila je novi interes za tu katastrofu.Točan broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100.000. Pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa još živi u području s povišenom radijacijom. U velikom feljtonu čije nastavke svakog dana objavljujemo na portalu 24sata otkrivamo tko je prvi u Jugoslaviji prekinuo šutnju o katastrofi, kako su se građani tada morali ponašati da bi izbjegli posljedice zračenja, kako se u atmosferi katastrofe odvijao svakodnevni život (poput natjecanja Eurovizije), zašto su tržnice bile prazne, kako je počela havarija u elektrani, zašto su Sovjeti sve pokušali zataškati i kako je Zapad otkrio što se zaista zbilo te kobne noći. Požari, kako smo mogli vidjeti proteklih dana, i desetljećima kasnije haraju tom regijom zbog čega strah od posljedica katastrofe ne prestaje.
*Feljton je originalno objavljen na 24sata.hr u svibnju 2019. godine.
Među ključnim ljudi u otkrivanju što se točno dogodilo u Černobilu bili su Boris Ščerbina, tadašnji zamjenik šefa sovjetske vlade te Valerij Legasov, tadašnji zamjenik direktora Instituta za atomsku energiju Kurčatov u Moskvi.
POGLEDAJTE VIDEO:
Mnogi tvrde da je Mihail Gorbačov tek imenovanjem posebne komisije ozbiljno pristupio ovom problemu iako isprve nije imao informacije da se radi o zaista velikoj katastrofi.
Upravo u nedostatku takvih informacija, o nesreći nije nitko obaviješten. Niti druge zemlje tadašnjeg Sovjetskog saveza, niti druge zemlje istočne Europe, niti ostatak svijeta. Međutim, najgore je što o svemu nisu obaviješteni ljudi koji su radili na gašenju požara elektrane, a naposljetku i sami stanovnici Pripjata koji su zbog skrivanja takvih informacija prošli najgore.
Tek će Boris Ščerbina i Valerij Legasov 'otvoriti oči' znanosti, koja je tvrdila da nema šanse da reaktor može eksplodirati, i politici, koja je tvrdila da za to ne smije nitko znati da se ne stvara panika, te sa 'likvidatorima' pokušati spasiti barem nešto.
Upute za zdravlje u Jugoslaviji
Nakon objave da o katastrofi u Černobilu mjerenja radioaktivnosti zraka u Jugoslaviji bila su svakodnevna. Savezne vlasti u Beogradu 6. svibnja poslale su upute o mjerama predostrožnosti Komiteta za zdravlje. Objavili su upute kako se ponašati da bi se izbjegle posljedice moguće radijacije.
Ovo su te upute:
a) Djeci i trudnicama ne preporučuje se boravak na otvorenom
b) Treba izbjegavati boravak na travi ili u šumi
c) Obvezatno povećati mjere tjelesne higijene ( tuširanje, pranje ruku)
d) Obustavlja se slanje djece na rekreativnu nastavu, a po potrebi se otkazuju i ekskurzije
e) Ne izlaziti na kišu
f) Izbjegavajte svježe povrća i koristite zaliha krumpira, graha i kupusa
g) Jedite smrznuto povrće
h) Meso proizvedeno državnim kombinatima može se slobodno koristiti
i) Ribe iz ribnjaka nije preporučeno konzumirati
j) U jelovnike uvrstite što više sira i drugih mliječnih proizvoda bogatih kalcijem jer on suzbija radioaktivne elemente
k) Hranu jače solite
l) Ne koristite kišnicu
m) Jedite konzerviranu hranu
n) Stoku hranite u stajama, a ne na pašnjacima
o) Mlijeko od stoke koje boravi na otvorenom ne smije se koristiti svježe već jedino prerađeno
Tadašnji zamjenik šefa sovjetske vlade Ščerbina shvatio je da ostatak Europe tisućama kilometara daleko od Černobila zatvara svoje ljude u kući, a u Pripjatu, par kilometara od katastrofe, ljudi još žive kao da se ništa nije dogodilo. Sovjetski savez više nije mogao šutjeti, priznao je katastrofu te naredio evakuaciju iz Pripjata.
Dolaskom Borisa Ščerbine i Valerija Legasova u nuklearnu elektranu, čelni ljudi sovjetskog saveza, a i sama tzv. komisija za Černobil shvatili su razmjere užasa.
Krhotine grafita uočene su raspršene oko reaktora, a to je odmah Legasovu sugeriralo da se radi o eksploziji reaktora. Fomin i Brjukanov više nisu bili zaduženi za rješavanje problema oko reaktora već je za to bio zadužen Ščerbina.
Tko su heroji Černobila?
Mnogi vatrogasci, policajci, vojnici i obični ljudi koji su sudjelovali u gašenju požara, čišćenju i izgradnji pokrova nad reaktorom nazvani su likvidatori. Među njima je bio i Vasilij Ignjatenko koji je bio među prvima koji su došli do reaktora nakon eksplozije.
- Fotografirala sam se sa svojim mužem i njegovim prijateljima Vitjom Kibenokom i Volodjom Pravikom te s njihovim obiteljima. Bilo je to noć prije eksplozije. Nitko nije znao da je to zadnja noć njihovog pravog života jer nakon te noći to više nije bio život - rekla je njegova supruga Ljudmila Ignjatenko.
Kako bi spasili živote Ukrajinaca i Bjelorusa, a naposljetku i ostatka Europe, Legasov je s još nekoliko stručnjaka predložio da se u reaktor sipaju pijesak i bor jer zapaljeni grafit nikako nisu mogli ugasiti vodom te kako bi barem malo smanjili radijaciju. Tako su odlučili da je najbolje da se pijesak sipa helikopterima direktno u reaktor.
Međutim, helikopteri nisu smjeli letjeti direktno iznad reaktora ponajviše jer su ostaci platformi još bili nad njim. Međutim, hrabrost pilota da što bolje obave zadatak vodila ih je što bliže reaktor.
U jednoj od takvih misija, jedan od helikoptera zakačio je elisom dio platforme te se srušio iznad reaktora. Nakon toga, u sipanju pijeska, bora i olova sudjelovali su i drugi pripadnici vojske.
Mnogi svjedoci katastrofe tvrde da su vojnicima prvo davali votku, potom ih oblačili u olovna odjela pa su nakon toga ručno s krova sipali pijesak direktno u reaktor. To su smjeli raditi samo dvije minute, a nakon toga išla bi druga grupa.
Strah od još veće katastrofe
Što je više pijeska, bora i olova dolazilo, vatra u reaktoru je jenjavala, a radijacija je barem donekle bila sve manja.
Međutim, nekoliko znanstvenika među kojima je i Venjamin Prianjčkivo upozorili su da bi sada Černobilu mogla uslijediti još veća katastrofa.
POGLEDAJTE VIDEO:
Naime, kako su radnici upumpavali velike količine vode, ispod reaktora su se napravili pravi bazeni.
Trpanjem pijeska, olova i bora, vatra nije ugašena već se počela pretvarati u lavu koja bi mogla progorjeti do bazena te izazvati pravu termalnu eksploziju koja bi uništila i ostale reaktore te značila smrt za gotovo 30 milijuna ljudi.
Hrabro su išli u smrt zbog čovječanstva
Netko je morao ispustiti vodu iz tih bazena, i to ručno.
Za taj zadatak trebalo im je troje ljudi. Javili su se Aleksej Ananenko, Valerij Bezpalov i Boris Baranov.
Hrabro su ušli ispod reaktora i ispustili vodu, ali i tamo su prošli pravu dramu jer su ostali bez svjetla. Iako su znali da je riječ o samoubilačkoj misiji, otišli su i spasili svijet od još veće katastrofe. Da nije bilo njihove hrabrosti, životi ljudi u polovici Europe bili bi ugroženi.
Kontroverzne su bile i priče o njihovoj sudbini. Zbog blokade informacija o černobilskoj katastrofi, godinama se smatralo kako su sva trojica preminula nakon nesreće od posljedica akutne radijacije.
Međutim, Andrew Leatherbarrow, autor knjige "1:23:40: The Incredible True Story of the Chernobyl Nuclear Disaster" ustvrdio je kako su se sva trojica izvukli i da je tek 20-ak godina kasnije jedan od njih preminuo, i to od srčanog udara. Druga dvojica su se navodno nastavila baviti nuklearnim istraživanjima.
>>> Kraj trećeg nastavka