Oko 1500 volontera Hrvatske gorske službe spašavanja prvi su na terenu i spašavaju živote, ali godinama su državi poput predzadnje rupe na svirali.
O tome koje probleme imaju i hoće li napokon imati novca za normalan rad razgovarali smo pročelnikom službe Vinkom Prizmićem.
Ministar Zdravko Marić konačno vas je primio. Je li na pomolu rješenje financiranja HGSS-a?
Prvi put sastanku su nazočili i predstavnici MUP-a, Državne uprave za zaštitu i spašavanje i vladina Ureda za udruge. Bio je dosta kvalitetan sastanak. Treba već sad riješiti manjkove koje imamo vatrogasnim mjerama. Dobili smo obećanje da će i HGSS biti uvršten u uredbu o raspodjeli novca od igara na sreću za sljedeću godinu. U pripremi proračuna su već planirana sredstva koja smo tražili. Dobili smo odgovor da je u tijeku sve i da će raditi zajedno na modelu.
HGSS obavlja posao od interesa za Republiku Hrvatsku i uvjeren sam da će upravo ova vlada ispuniti svoju zakonsku obvezu fnanciranja. U zadnjih pet godina naša djelatnost, ali i obveze iz zakona, utrostručeni su. Zbog klimatskih promjena povećao se i broj intervencija zbog poplava, požara, lavina, mećava, ali i globalnih trendova u turizmu. Valjda je jasno svima da se s pet litara goriva ne može prijeći tisuću kilometara.
Koliko biste novca trebali dobiti? Tražili ste dodatnih pet milijuna kuna godišnje?
U posljednjih pet godina, zbog većeg opsega posla, broj naših članova se udvostručio. Država bi ih na temelju zakona trebala i opremiti i osposobiti, financirati prostore za djelovanje, vozni park... Samo opremanje jednog novog čovjeka je 40.000 kuna, plus osiguranje i osposobljavanje. Nama su potrebni deseci milijuna kuna više, ali smo napravili sukcesivni plan opremanja i zato nam treba povećanje pet milijuna kuna godišnje. Nismo dobili odgovor niti da hoćemo, ali ni da nećemo dobiti traženi iznos, ali nadam se da hoćemo. Argumentirano smo razgovarali. Proračun HGSS-a u odnosu na prije tri godine je smanjen 500.000 kuna, a posao se utrostručio.
Kažete da oko 1500 volontera daruje godišnje osam milijuna sati državi. Na temelju čega ste to izračunali?
Jednostavno. Svaki pripadnik, ulaskom u HGSS, pristao je biti na raspolaganju u svakom trenutku kad nekome zatreba pomoć. To znači 24 sata dnevno 365 dana u godini, danju ili noću. Oni to svakodnevno čine i dokazuju jer po dojavi o nesreći napuštaju i svoje obitelji ili neke svoje aktivnosti i hitaju u pomoć drugima. Naravno, jedan dio pripadnika je zbog obveza na svom radnome mjestu ili druge spriječenosti nedostupan, no u konačnici kad zbrojite sve te sate u godini, nakupe se milijuni. Pripravnost, kao obveza da budete na raspolaganju nekome i izvan svog radnog vremena, u nekim drugim profesijama, itekako ima svoju vrijednost i kategorija je koja se dodatno plaća.
Naravno, mi to vrijeme, kao i vrijeme provedeno u akcijama na terenu ne naplaćujemo, ali želimo da se to cijeni jer se radi i o odricanju i darivanju svog slobodnog vremena, ali i o satima provedenima u zahtjevnom, odgovornom, stručnom i najčešće napornom i opasnom poslu.
Kako tumačite činjenicu da je Vlada HGSS-u propisala jednim zakonom da ćete dobiti novac od igara na sreću, a onda dvije godine se ne pridržava zakona?
Ne znam, jer se to lako može riješi uredbom Vlade, budući da je zakon jači od uredbe. I budući da se mi uklapamo u barem nekoliko područja zašto se daju potpore i gdje naš doprinos zavređuje potporu. Mi smo i dio civilnog društva, i humanitarna organizacija, i servis sporta. Na sastanku u petak konačno je dogovoreno da se u pripremi uredbe za sljedeću godinu, konačno uvrsti i HGSS.
Jeste li vi ispunili svoje obveze koje vam je država propisala?
U temeljnim djelatnostima itekako da! Ubijamo se od posla, ali izvršavamo preventivu, spašavanja, educiramo i radimo sve ono što piše u našem zakonu. Naravno, u granicama financijskih mogućnosti. Neke propise zbog nedostatka sredstava ne možemo u cijelosti izvršiti. Mada zakon kaže da naši pripadnici imaju pravo na naknadu zbog odsutnosti s posla i slična prava, za to nemamo novca. Država je nizom zakona nametnula administrativne obveze, birokratsko pisanje operativnih planova, pridržavanje propisa, za što mi naprosto nismo kapacitirani. Pred službu koja ima samo osam zaposlenih i još šestoricu u 50-ak ispostava postavljaju se obveze kao da smo neko izdašno financirano državno tijelo ili gospodarski subjekt.
Prijeti li gašenje HGSS-u ako se ne pronađe rješenje za financiranje?
Tko bi se usudio ugasiti nešto što ljudima i društvu ponekad i doslovno životno treba? Postoji i vrlo jasna zakonska obveza da država mora financirati službu koja u ime države i temeljem više zakona obavlja djelatnost od interesa za tu istu državu. Ovo financijsko iscrpljivanje doživljavamo kao privremeni nesporazum, za koji smo na sastanku dobili obećanje da je prevladan. Mi nećemo odustati i do sada smo pokazali da smo žilavi, ali i uporni.
Hoće li ikad biti naplate spašavanja i koji su preduvjeti za to?
To ne ovisi o nama. To je sustav koji mora odraditi država. Mi ionako imamo dovoljno briga kako najbrže i najučinkovitije pomoći unesrećenima i kako pri tome sačuvati vlastiti život u nekim riskantnim spašavanjima. Ne možemo još s blagajnom trčati okolo. Prema međunarodnim konvencijama, obveza je svake zemlje besplatno spašavanje ljudskih života. Sve odgovorne države to čine, pa i Hrvatska. One naprednije našle su načina kako da kroz sustave obveznih osiguranja te troškove prenesu dijelom i na ‘korisnike’ takvih spašavanja. U tom smislu na sastanku je dogovoren zajednički pristup, pri čemu će HGSS kao znalac najboljih svjetskih iskustava, sigurno pomoći. Ali mi sigurno nismo adresa na koju se postavljaju takva pitanja.
Kad ljudi pročitaju da dobijete 9 milijuna kuna od države i još 3,5 od lokalnih jedinica, pitaju se zašto to nije dovoljno. Na što odlazi taj novac?
To je dobro pitanje, slijedom kojeg uzvaćam pitanjem: Ako je to dovoljno novca za jednu nacionalnu službu koja pokriva 0-24 sata cijelu Hrvatsku, zašto su proračuni sličnih državnih ili javnih službi, uglavnom barem deseterostruko veći? Misli li netko da mi smijemo voziti neregistrirane automobile ili da nemamo troškove njihova održavanja, toče li nama besplatno gorivo na pumpama? Radi se o žurnoj javnoj službi s 50 ispostava, za koje treba osigurati sredstva za prostorije, koje su uglavnom u najmu. Tu je i trošak računa za telefone, obveznih osiguranja članova i opreme, nabavku opreme, medicinskog materijala, pa i punjenje boca medicinskim kisikom. Tu su i troškovi produljenja licencija, knjigovodstava, naknade za radiofrekvencije, pa čak i RTV preplatu po svakom automobilu. Nadalje, svakom članu plaćamo minimalni obavezni godišnji liječnički pregled, koji je za letače spašavatelje čak i trostruko skuplji, tu je i obavezno osiguranja za tisuće ljudi... Zakonom smo dužni plaćati sve kao i svi drugi, pa čak i osigurati propisane uvjete za čuvanje arhivske građe i platiti osposobljavanje našeg čovjeka čak i za to. Naša oprema nije jeftina. Zato polovina naših pripadnika i ispostava nikad nije ni opremljena kako je propisano.
A i da jest, oprema se troši. Užad se po sigurnosnim propisima mora rashodovati svakih nekoliko godina. Svima koji misle da je dovoljno upućujem da prouče proračune drugih institucija.