Jovan Sredojević nije htio granatirati Dubrovnik, grad u kojem je živio. Iako je rođen u Zadru, a vojnu školu završio u Sarajevu, u Dubrovnik se preselio kao 21- godišnjak i smatrao ga svojim gradom. Tamo je sve do početka Domovinskog rata živio sa suprugom te sinovima Nenadom i Predragom. Nije htio dirati Grad i to ga je koštalo života.
Prije točno 25 godina pripadnici JNA u zaseoku Banja kraj Slanog ubili su svog zastavnika Jovana Sredojevića koji je tada imao 44 godine. Obavještajna služba JNA pratila je njegove aktivnosti. Razotkrili su da radi za hrvatsku stranu i likvidirali ga. Njegovo tijelo ostalo je ležati u krvi gotovo 24 sata. Tek sljedećeg dana vojnici JNA došli su po truplo, prevezli ga u Trebinje i tamo pokopali.
Jovan je, naime, iako u neprijateljskim redovima, obavljao obavještajne zadatke za Hrvatsku vojsku. Hrvatima, Slovencima i Albancima pomagao je da pobjegnu iz JNA u Trebinju, gdje je službovao, s otočanima je izvlačio vojnike iz mljetske vojarne, mještanima je dijelio hranu iz vojnih skladišta i prenosio poruke, a na Šipanu je onesposobio radar da ga JNA ne bi koristila.
'Jovo nije dao nikome da nas dira'
Kad je počeo rat pregovarao je o prelasku u Hrvatsku vojsku, ali je u dogovoru s časnicima HV-a ostao u JNA kao obavještajac u neprijateljskim redovima. Dojavljivao je paljbene položaje i raspored postrojbi JNA, veličinu tih postrojbi i lokaciju, sve planove do kojih može doći.
- Jovo je mještanima u okupiranom Slanom pomagao u radovima u polju i štitio ih od nasilja vojnika JNA. Gdje je Jovo bio, nitko nije smio maltretirati mještane - prisjetio se svojedobno za 24 sata Antun Perušina iz Slanog. I brojni drugi mještani potvrdili su da im je Sredojević pomagao.
O njegovim hrabrim djelima svjedočili su čak i njegovi nadređeni u JNA na suđenjima za njihove zločine.
- Ne što je bio moj otac, on je bio iznimno dobar čovjek. Nikada nije pravio razlike ljudi u tome koje su vjere i nacije, bilo mu je važno kakvi su ljudi. Tako je i nas odgojio. Znam da mu je bilo strašno teško što je bio u vojsci JNA. Nije podržavao to što su oni činili. Obožavao je Dubrovnik i obožavao je ovdje živjeti. Htio je izgraditi kuću za nas na Šipanu. Nije bilo te uniforme koja bi njega natjerala da naudi ljudima s kojima je godinama živio – kazao je njegov sin Nenad koji je imao 13 godina kad mu je otac ubijen.
'Postalo je opasno, prijeđi k nama'
Ratni zapovjednik obrane Dubrovnika Nojko Marinović kazao je, a to se i navelo u prijedlogu za posmrtno odlikovanje Jovana Sredojevića, da su sa Sredojevićem surađivali.
- Kad smo došli do spoznaje da se oko Sredojevića plete zamka, nismo mu više slali nikakve zahtjeve, nego smo mu poslali poruku: “Gotovo je, opasno je, prijeđi k nama.” Usmeno je odgovorio: “Znam što radim. Imam ovdje još puno toga za napraviti, kada dođe vrijeme, doći ću.” To je bilo njegovo zadnje izvješće.
Dugo je ovaj junak koji je položio život za slobodu puka dubrovačkog čekao da mu Hrvatska oda priznanje. Jovo je, naime, poginuo kao vojnik JNA i prema hrvatskim zakonima nije mu se mogao priznati status. Tek ga je 2014. godine na inicijativu Udruge pravnika Vukovara 1991. bivši predsjednik Ivo Josipović odlikovao Redom Nikole Šubića Zrinskog.
Nikad vrednovana žrtva
- Unatoč borbi za priznavanje statusa branitelja, nikada nije priznat jer, kako nam je rečeno, zakon ne predviđa takav slučaj. Predsjednik Josipović je posmrtno odlikovao mog oca Redom Nikole Šubića Zrinskog 29. rujna 2014. i to je sve. Moj otac se nije žrtvovao za priznanja ni beneficije. To je bio takav čovjek. No, bolno je da nije priznat kao branitelj - kazao je sin Nenad. Dubrovnik i okolica nemaju nikakvo obilježje koje bi podsjetilo na Jovanovu nesebičnu žrtvu.