Jednom sam u očaju rekla djeci da ću nestalog supruga proglasiti mrtvim. Sin Tihomir (48) tada me mirnim glasom upitao: Što ćeš sahraniti? Košulju? I tu sam i podvukla crtu. Nema što nisam pokušala da nađem nestalog supruga Herbeta i oca Mihajla Višnjaka, kaže Jozefina Lada (68).
POGLEDAJTE VIDEO:
Ova rođena Daruvarka supruga i oca traži od 19. studenog 1991. godine. Posljednji put vidjela ih je u sportskoj dvorani u Borovu Selu i od tada im se, već 25 godina, gubi svaki trag.
- Živjeli smo lijepo kao svaka radnička obitelj, imali kuću, vikendicu i voćnjak te troje djece. A onda je došao rat. Tog tužnog 19. studenog morali smo sjediti na tribinama i nisu nam dali da se maknemo. Nakon toga su muškarce odvajali od žena. S kćeri Josipom potrpali su me u autobus, uspjela sam načuti da su mojeg supruga ispitivali na igralištu kraj dvorane.
Odvojili su me i od sina Tihomira te je on završio u logoru - pripovijeda Jozefina koju su četnici prvo autobusom odveli u Dalj na ispitivanje, kontrolu i pregled, a potom u Novi Sad. Šokirana, žedna, gladna, uplašena i iscrpljena žena ostala je sama sa svojom tada 13-godišnjom kćeri. Njezina obitelj, koju je uvijek držala na okupu, u nekoliko se sati potpuno raspala.
Dok se prisjeća tih strašnih dana, oči joj se tek ponekad zacakle, ali suspreže suze. Pitamo je kako uspijeva biti tako čvrsta i hrabra.
- Morala sam sakriti suze jer nisam željela da kći osjeti moju tugu. Puno puta sam plakala pod dekom, sakrila se i vrištala, plakala hodajući sama po ulicama Zagreba, ali morala sam biti sabrana. Ja živim u Zagrebu, ali moje je srce u Vukovaru. Fali mi Dunav, fali mi suprug, fali mi život - kroz suze priznaje Jozefina.