Henry Kissinger preminuo je u srijedu u 101. godini života u svom domu u Connecticutu.
Bez dvojbe je bio najvažniji diplomat u američkoj povijesti, čovjek koji je od 1973. do 1977. obavljao dužnost 56. državnog tajnika, ali je i prije i kasnije bio ključni idejni strateg washingtonske vanjske politike. Iza Kissingerova imena vuče se mnogo krvavih tragova i kriminalnih odluka.
POGLEDAJTE VIDEO:
Najgora i najsramotnija je svakako ona o rušenju Allendea, koje je uključivalo i ubojstvo načelnika glavnog stožera čileanske vojske generala Schneidera 1970. (taj je časnik bio pristaša poštivanja ustava i zapreka vojnom udaru), a kulminacija prljavog angažmana CIA-e u Čileu je vojni udar 1973. godine.
No, osim što se Kissinger povezuje s krvoprolićima u Čileu, Indokini, Argentini ili na Cipru, osim što mu se predbacuje da je državne interese stavljao iznad drugih moralnih skrupula, Kissinger je od početka sedamdesetih imao veliku i bitnu ulogu u stvaranju normalnijih odnosa između Moskve i Washingtona (ali i Washingtona i Pekinga). Njegova izlaganja i njegovi tekstovi koje povremeno objavljuje, bez obzira odnose li se na umjetnu inteligenciju ili kinesku ekonomiju, pomno su čitani i analizirani.
Zato su od početka ruskog napada na Ukrajinu mnogi podsjećali i na njegov tekst objavljen u Washington Postu 2014. godine. Tekst ide u korist onima koji smatraju da se ruski napad mogao izbjeći drukčijom politikom Kijeva, no, razumljivo, ne uvažava činjenicu da je i Putin prema Kijevu proteklih godina djelovao istim onim podlim i kriminalnim metodama koje su prije 50 godina Kissinger i CIA testirali u Latinskoj Americi. Zapravo, očito je da mu trovačke intervencije nije zamjerao, a valja podsjetiti i da je službeni Kremlj silno srdačne susrete Putina s Kissingerom opisivao kao sastanke “dvojice starih prijatelja koji za komuniciranje koriste svaku priliku”...
Tekst prenosimo u cijelosti:
Da biste riješili ukrajinsku krizu, počnite od kraja.
Javna rasprava o Ukrajini svodi se na konfrontaciju. Ali znamo li kamo idemo? U životu sam vidio četiri rata koji su započeli s velikim entuzijazmom i javnom podrškom, koje sve nismo znali završiti i iz kojih smo se u tri jednostrano povukli. Test politike je kako završava, a ne kako počinje.
Prečesto se ukrajinsko pitanje postavlja kao obračun: hoće li se Ukrajina pridružiti Istoku ili Zapadu? No, ako Ukrajina želi preživjeti i napredovati, ne smije biti grana ni jedne protiv druge – trebala bi funkcionirati kao most između njih.
Zapad mora shvatiti da za Rusiju Ukrajina nikada ne može biti samo strana zemlja
Rusija mora prihvatiti da bi pokušaj da se Ukrajina natjera da stekne status satelita, a time i ponovno pomicanje ruskih granica, osudio Moskvu da ponovi vlastitu povijest samoispunjavajućih ciklusa recipročnog pritiska s Europom i Sjedinjenim Državama.
Zapad mora shvatiti da za Rusiju Ukrajina nikada ne može biti samo strana zemlja. Ruska povijest započela je u takozvanoj Kijevskoj Rusiji. Odatle se proširila ruska religija. Ukrajina je stoljećima bila dio Rusije, a njihove su se povijesti ispreplele i prije toga. Neke od najvažnijih bitaka za rusku slobodu, počevši od bitke kod Poltave 1709. godine, vođene su na ukrajinskom tlu. Crnomorska flota, rusko sredstvo za projiciranje moći na Mediteranu, temelji se na dugoročnom najmu u Sevastopolju na Krimu. Čak su i poznati disidenti, poput Aleksandra Solženjicina i Josipa Brodskog, inzistirali da je Ukrajina sastavni dio ruske povijesti i, zapravo, Rusije.
Europska unija mora priznati da je njezina birokratska tromost i podređenost strateškog elementa unutarnjoj politici u pregovorima o odnosima Ukrajine s Europom pridonijeli pretvaranju pregovora u krizu. Vanjska politika je umjetnost postavljanja prioriteta.
Ukrajinci su odlučujući element. Žive u zemlji sa složenom poviješću i višejezičnim sastavom. Zapadni dio uključen je u sastav Sovjetskog Saveza 1939. godine, kada su Staljin i Hitler podijelili plijen. Krim, čiji 60 posto stanovništva čine Rusi, postao je dio Ukrajine tek 1954. godine, kada ga je Nikita Hruščov, rodom iz Ukrajine, darovao u sklopu proslave 300. godišnjice ruskog sporazuma s kozacima. Zapad je uglavnom katolik, Istok je uglavnom ruski pravoslavac. Zapad govori ukrajinski, istok uglavnom ruski. Svaki pokušaj jednog krila Ukrajine da dominira nad drugim, kao što je bio obrazac, na kraju bi doveo do građanskog rata ili raspada. Tretiranje Ukrajine desetljećima kao dijela sukoba između Istoka i Zapada uništilo bi svaku perspektivu uvođenja Rusije i Zapada, posebice Rusije i Europe, u sustav međunarodne suradnje.
Nisu bili voljni dijeliti vlast
Ukrajina je samostalna tek 23 godine, a prije je bila pod nekom stranom vlašću od 14. stoljeća. Nije iznenađujuće da njezini čelnici nisu stekli vještinu kompromisa, a još manje povijesnu perspektivu. Ukrajinska politika nakon osamostaljenja jasno pokazuje da korijen problema leži u nastojanju ukrajinskih političara da nametnu svoju volju neposlušnim dijelovima zemlje, prvo od strane jedne, a zatim i druge frakcije. To je bit sukoba između Viktora Janukoviča i njegove glavne političke suparnice Julije Timošenko. Oni predstavljaju dva krila Ukrajine i nisu bili voljni dijeliti vlast. Mudra politika SAD-a prema Ukrajini tražila bi način da dva dijela ove zemlje međusobno surađuju. Trebali bismo tražiti pomirenje, a ne dominaciju neke frakcije.
Rusija i Zapad, i barem razne frakcije u Ukrajini, nisu djelovali po tom principu. Svaki je pogoršao situaciju. Rusija nije mogla nametnuti vojno rješenje bez izolacije, u vrijeme kada su mnoge njezine granice već neizvjesne. Za Zapad demonizacija Vladimira Putina nije politika, to je alibi za njezino odsustvo.
Putin bi trebao shvatiti da bi, unatoč njegovim pritužbama, politika vojnog nametanja proizvela još jedan hladni rat. Sa svoje strane, Sjedinjene Države bi trebale izbjegavati tretiranje Rusije kao otpadnika kojeg će strpljivo podučavati pravilima ponašanja koja je uspostavio Washington. Putin je ozbiljan strateg - na premisama ruske povijesti. Razumijevanje američkih vrijednosti i psihologije nije njegova jača strana. Razumijevanje ruske povijesti i psihologije nije bila jača strana ni američkim kreatorima politike.
Lideri svih strana trebali bi se vratiti ispitivanju kakvi bi rezultati trebali biti, a ne natjecati se u izvedbi.
Ideja o rezultatima
Ovo je moja ideja o rezultatima koji su kompatibilni s vrijednostima i sigurnosnim interesima svih strana:
1. Ukrajina bi trebala imati pravo slobodnog izbora svog gospodarskog i političkog udruživanja, uključujući i Europu.
2. Ukrajina ne bi trebala ući u NATO, stav je koji sam zauzeo prije sedam godina, kada je to bio zadnji put.
3. Ukrajina bi trebala biti slobodna formirati bilo koju vladu u skladu s izraženom voljom svog naroda. Mudri ukrajinski čelnici tada bi provodili politiku pomirenja između različitih dijelova svoje zemlje. Na međunarodnoj razini trebali bi zauzeti poziciju usporedivu s onom u Finskoj. Nacija ne ostavlja nikakvu sumnju u svoju žestoku neovisnost i surađuje sa Zapadom u većini područja, ali pažljivo izbjegava institucionalno neprijateljstvo prema Rusiji.
4. Nespojivo je s pravilima postojećeg svjetskog poretka da Rusija pripoji Krim. Ali trebalo bi biti moguće postaviti odnos između Krima i Ukrajine na manje tešku osnovu. U tu svrhu Rusija bi priznala suverenitet Ukrajine nad Krimom. Ukrajina bi trebala ojačati autonomiju Krima na izborima održanim u prisutnosti međunarodnih promatrača. Proces bi uključivao uklanjanje svih nejasnoća oko statusa Crnomorske flote u Sevastopolju.
Ovo su principi, a ne recepti. Ljudi koji poznaju regiju znat će da neće svi biti ugodni svim stranama. Ovaj test ne govori o apsolutnom zadovoljstvu, već o uravnoteženom nezadovoljstvu. Ako se ne postigne rješenje koje se temelji na ovim ili sličnim elementima, kretanje prema sukobu će se ubrzati. Uskoro će doći vrijeme za to.