Djeca su plakala, žene su plakale, neki muškarci su plakali. Nisam očekivala da ćemo preživjeti - tiho nam govori Vinni, žena koja je prije pet dana iz Turske na čamcu prebjegla ovdje, u Grčku, na Lezbos.
POGLEDAJTE VIDEO:
Nalazimo se u ribarskom selu Skala Sikamineas, na samom sjeveru otoka. Ovo maleno mjesto na rubu Egejskog mora već pet godina predstavlja prvu dodirnu točku izbjeglica s grčkim komadom Europske unije. Turska je udaljena na pljunomet, nekih dvanaestak kilometara. Vidite je s obale kao što vidite Brač iz Splita. Gotovo svaki dan na kamenite plaže ovog sela iskrcavaju se gumeni čamci. Pod okriljem sumraka ili zore glisiraju preko divljih valova, noseći desetke muškaraca, žena i djece. Ostavljaju ih brzo, tiho i nečujno na obali, a zatim nestaju negdje u mraku. Ostavljeni, mokri, smrznuti i traumatizirani ljudi pale vatre na obali kako bi se ugrijali, a u pomoć im pritrčava UNHCR. Policija hapsi svakoga tko se, osim njih, tada nađe na obali.
POGLEDAJTE VIDEO:
Grupa s kojom smo mi razgovarali stigla je u utorak navečer. Njih 42. Muškarci, žene i djeca. Iz Sirije, Afganistana, Ugande, Toga, Gvineje... Ima ih odasvud. Posljednjih dana, dok ne odluče što će s njima, spavaju tu, na otvorenom. Žene i djeca u šatoru, muškarci vani. Stisnuli su se na jednoj livadi uz staru crkvicu. Djeca kao djeca, igraju se lovice. Trče uz more. Zaboravili su već što se dogodilo prije nekoliko dana. Valjda su zaboravili.
'Htjeli su nas potopiti'
- Prvih pola sata bilo je u redu. Plovidba je bila mirna. A onda je u jednom trenutku pred nas došao veliki brod. Mislila sam prvo da nam želi pomoći. A onda je došao i drugi, manji. Počeli su nas zalijevati vodom iz topova. Prskali su velike mlazeve vode oko nas i po nama. Stvarali su ogromne valove, bila sam sigurna da ćemo se prevrnuti. Htjeli su nas okrenuti natrag prema Turskoj. U jednom trenutku su počeli ispaljivati nešto u more oko nas, mislim da su to bili gumeni meci. Pokušali su nas uhvatiti kukama. Bili smo potpuno mokri. Djeca su vrištala. Borili smo se tako nekih pola sata otprilike. Ne mogu sada točno procijeniti. Srećom, naš vozač je bio iskusan. Uspio im se othrvati i pobjeći. Ostavio nas je na obali i pobjegao. Ne znam gdje je nestao. Ususret su nam došla tri čovjeka. Jedan je bio novinar. Prihvatili su nas, dali nam deke, vodu i hranu. Dali su nam šator da u njemu prespavamo. Ne znam što se trenutno događa. Ne znam gdje idemo - priča nam Vinni.
Pobjegla je, kaže, iz Ugande. Tamo je, kaže, djelovala kao opozicijska struja vladajućoj politici. U Ugandi nije sigurno biti član opozicije. Zato bježi. Zato je pobjegao i mladić iz Sirije koji nas je zamolio da mu ne otkrivamo ime. Tri godine već su prošle otkad je izbjegao iz Aleppa. Tri godine već radi u Istanbulu. Popravlja ljudima cipele. Tu su mu mama i dvije sestre. Otac je prvi otišao u Njemačku kako bi ih mehanizmom združivanja obitelji privukao sebi. Nije uspio. I on je tu, u Skali Sikamineas, čeka da ga negdje odvedu.
Puno se posljednjih dana i tjedana piše o Grčkoj, posebno o Lezbosu. Piše se o netrpeljivosti, o nasilju, o ksenofobiji, o napadima i o mržnji. Grčki lonac kipi. Migranata je sve više, strpljenja lokalaca je sve manje, a Europa ne nudi zadovoljavajuće rješenje. Preksinoć je gorio centar u čijem sklopu je škola za izbjeglice. Bili smo tamo među prvima, snimali smo kako vatrogasci izmjenjuju rotacijska svjetla s policijom u mraku. Dim se uzdizao visoko u narančasto noćno nebo, sirene su tutnjale, a preplašeni susjedi okupljali su se na sigurnoj udaljenosti. Iako još nema službenih izvješća o uzroku požara, strašna je pomisao da je netko spreman zapaliti školu.
Međutim, Skala Sikamineas je drukčija. Ovo naselje je geografski najisturenije u migrantskoj krizi, ono je prvo na udaru pridošlica. Očekivao bi netko da će ono biti najisturenije i prvo u iskazivanju netolerancije i mržnje. Istina je daleko od toga.
Ovo minijaturno mediteransko selo zapravo je prva topla točka koju dodirnu ljudi koji su preplovili granicu između Turske i Grčke. Lokalci nam pričaju da su i oni sami potomci izbjeglica iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, koji su nakon bijega iz Turske potražili bolji život na ovim obalama. Nisu zaboravili na prošlost svojih predaka. U ovom novom stoljeću dočekuju nove izbjeglice s dekama, odjećom, hranom i vodom. Pružaju im konkretnu, materijalnu utjehu, barem taj prvi dan nakon iskrcavanja. Kasnije, nažalost, te ljude se šalje dalje u Moriju, ogroman i prenapučen kamp u kojemu se tiska oko 20 tisuća ljudi. Možda ste primijetili onu snimku na kojoj nekolicina muškaraca mlati novinara. To se ovdje dogodilo. Bili smo na tom molu, kraj tih modrih klupa gdje se čovjek na podu pokušao obraniti od kiše udaraca. Srećom, tu su se našli drugi, domaći ljudi, koji su spriječili daljnje batinanje.
- To nisu naši ljudi! Oni nikad ne bi napravili tako nešto. To su bili nasilnici iz drugog mjesta. Mi nemamo veze s tim - opovrgavaju lokalci.
- Mi primamo ljude već pet godina. Dolaze tu, evo tamo, pogledajte, pristaju po cijeloj obali. Vidjet ćete svuda ostatke od vatre koju zapale kad stignu - kažu nam. Uistinu, duž cijele obale vide se malena, oblucima ograđena zgarišta.
Nominirani za Nobelovu nagradu za mir
Dvoje stanovnika ovog neobičnog mjesta bilo je nominirano za Nobelovu nagradu za mir. Ribar Stratos Valiamos i sada 85-godišnja Emilia Kamvisi su zbog svojih napora u pomaganju izbjeglicama još u 2016. zaslužili ovu prestižnu nominaciju. Ipak, vremena se mijenjaju.
- Postalo je teže zadnjih tjedana. Neki ljudi na Lezbosu se više ne usuđuju pomagati, boje se. Neki volonteri su se evakuirali s otoka, ja ne bih smio ni razgovarati s medijima - govori nam jedan pripadnik međunarodne organizacije koji je zamolio da ostane anoniman.
George Evagelu, vlasnik mjesnog restorana u neposrednoj blizini onog mola na kojem su prebili novinara, potvrđuje da se posljednjih mjeseci situacija promijenila.
- Dosad su često dolazili Sirijci, ali u zadnje vrijeme, zadnja tri mjeseca, sve je više ljudi iz Afganistana, Ugande, Konga... Odasvud. Malo je ljudi iz Sirije. Smanjio se i broj dolazaka, sad dolaze samo nekoliko puta tjedno. Mi im pomažemo koliko možemo. Svi ljudi u ovom selu pomažu svim izbjeglicama. Dajemo im odjeću, hranu, vodu, dajemo im da se ugriju. Dajemo im drukčiji tretman. Dok ih ne odvedu u Moriju. U Moriji je teško - govori nam ljubazni ugostitelj.
Ne zna kako riješiti ovu situaciju. Ne zna to ni Dimitris Aktypis, fotograf i poduzetnik sa Zakynthosa. Ipak, ponudio nam je svoj uvid u grčko stanje uma.
- Što se mene tiče, rješenje je zaustavljanje rata i otvaranje granica. Ali to je samo moje mišljenje. Općeniti stav Grka po ovom pitanju jest da je nužno konačno rješenje. Izbjeglice će dolaziti. Dolaze već pet godina i dolazit će i dalje. I oni koji bježe iz rata i oni koji bježe iz ekonomskih razloga. Grčka, koja bi im trebala biti usputna stanica jer oni žele ići u Njemačku, Francusku ili Skandinaviju, ostaje u poziciji da ih mora držati dalje od Europe. Druge europske države su zatvorile svoje granice. I što sada? Imate konzervativnu vlast i pojedine političare koji se ponašaju kao fašisti. Imate i Europsku uniju koja ne nudi konkretno rješenje. Na kraju ostaju ljudi između te dvije vatre. Grčkoj je potrebna pomoć od Europe. Neće se situacija riješiti bez toga - smatra Dimitris.
Sudeći po uznemirujućim snimkama i izvještajima s granica i kampova, situacija je daleko od rješenja. Ipak, umiruje spoznaja da na ovom otoku itekako ima ljudi koji dočekuju druge ljude dostojanstveno, raširenim i nenaoružanim rukama.